Jelena Marković@jmarkovic_
Crna Gora mora povratiti svoju autokefalnu crkvu
U savremenom demokratskom poretku, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti predstavlja jedan od temeljnih stubova ljudskog dostojanstva.
Međutim, u današnjoj Crnoj Gori na djelu je gruba, sistemska diskriminacija crnogorskih pravoslavnih vjernika kojima je onemogućeno da slobodno vrše vjerske obrede u sopstvenim crkvama i manastirima, koje su vijekovima gradili njihovi preci. Ova izolacija i progon većinskog naroda iz sopstvenih hramova, uzurpiranih od strane "Crkve Srbije", predstavlja drastično kršenje osnovnih ljudskih prava proklamovanih ključnim međunarodnim aktima.
Ovakvo stanje direktno krši član 18. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a, kao i član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji eksplicitno garantuju da svako ima pravo na slobodu vjeroispovijesti, uključujući slobodu da, sam ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, manifestuje svoju vjeru ili uvjerenje kroz molitvu, pouku, vršenje obreda i poštovanje običaja. Takođe, ova diskriminacija je u direktnoj suprotnosti sa članom 10. Povelje o temeljnim pravima Evropske unije.
Obnova nezavisnosti Crne Gore i njeno konstituisanje kao suverene države prirodno, legitimno i kanonski nameću pitanje potpunog povraćaja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Kanonsko pravo počiva na vjekovnom i nepromjenjivom principu da se crkvene administrativne granice moraju poklapati sa granicama suverene države. Samim tim, poštovanje međunarodnih konvencija, zaštita ljudskih prava i opstanak crnogorske državnosti neizbježno zahtijevaju i punu obnovu crkvene samostalnosti. To nije politički hirom, već čin istorijske pravde i dosljedno poštovanje pravoslavne kanonske tradicije.
O autokefalnosti Crnogorske crkve prije njenog nasilnog ukidanja ne govore spekulacije, već nepobitna, autentična arhivska dokumenta tri drevna pravoslavna centra, od kojih dva direktno svjedoče o punom međunarodnom priznanju CPC kroz zvaničnu prepisku njenih poglavara sa Carigradom i Jerusalimom.
Krunska arhivska svjedočanstva o priznatoj autokefalnosti
Krunski kanonski dokaz autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve leži u prirodi njene zvanične korespondencije sa drevnim patrijaršijama. U pravoslavnom crkvenom pravu, opštecrkveni akti, enciklike i zvanični dijalozi vode se isključivo i jedino između poglavara autokefalnih crkava.
Prvi neoborivi dokaz jeste Enciklika vaseljenskog patrijarha Joakima III iz 1902. godine. U zvaničnim zbirkama i aktima Carigradske patrijaršije, službeni odgovor sa Cetinja zaveden je i odštampan pod naslovom "ΑΠΑΝΤΗΣΙΣ ΤΗΣ ΕΚΚΛΗΣΙΑΣ ΤΟΥ ΜΑΥΡΟΒΟΥΝΙΟΥ" (Odgovor Crkve Crne Gore). Činjenica da Vaseljenska patrijaršija pod ovim imenom štampa dokument i traži zvanični stav Cetinja o opštepravoslavnim pitanjima, dokazuje da je Carigrad prepoznavao Crnu Goru kao zaseban i suvereni crkveni centar. U tom zvaničnom aktu, mitropolit Mitrofan Ban se patrijarhu Joakimu III obraća kao "voljenom bratu i saslužitelju", a dokument potpisuje kao "Vaše Svesvetosti u Hristu brat i saučesnik". To je uzajamna formula ravnopravnosti koja se koristi isključivo među poglavarima autokefalnih crkava.
Drugi dokaz je zvanično pismo i božićna čestitka jerusalimskog patrijarha Damijanosa iz 1903. godine, upućena mitropolitu Mitrofanu Banu. Jerusalimski patrijarh se šefu Crnogorske crkve obraća zvaničnim aktom: "Preuzvišeni Arhiepiskope Cetinjski i Mitropolite Crne Gore, u Hristu Bogu veoma voljeni brate i saslužitelju naše smjernosti, gospodine Mitrofane, Vašu Preuzvišenost u Gospodu bratski cjelivamo...", a dokument ovjerava potpisom "u Hristu brat i saslužitelj". U pravoslavnoj eklesiologiji, patrijarsi nikada ne šalju ovakve zvanične akte eparhijskim arhijerejima tuđih crkava, već isključivo poglavarima ravnopravnih, sestrinskih crkava, prepoznajući pritom i "vjerni narod koji Vam je od Boga povjeren".
