Zvonimir Despot

NOVA KNJIGA IZ DESPOT INFINITUSA! RUSKA AGRESIJA NA UKRAJINU Ukrajina između rata i nestabilnosti autora Mirka Bilandžića i Ivana Burazina Amerikanci su imali precizne obavještajne podatke o ruskoj agresiji, ali i netočne obavještajne procjene o ukrajinskom odgovoru. Jesu li procjene o brzom porazu Ukrajine razlog oklijevanja Zapada u pružanju pune pomoći Ukrajini u početku rata? Imajući u vidu i pogrešne ruske obavještajne procjene, utemeljeno je postaviti pitanje što bi se dogodilo da je Zapad u punom opseg upružio pomoć Ukrajini na početku rata? Je li Ruska Federacija mogla biti i poražena u početnoj fazi rata? No izborom Donalda Trumpa na predsjedničku funkciju američki se strateški stav, barem retorički, promijenio. Uz odlučnu usmjerenost na završetak rata dolaskom administracije predsjednika Trumpa u taj je proces unesena dimenzija strategije nepredvidivosti koja na sceni nije bila pola stoljeća. Link na knjigu - despot-infinitus.com/proizvod/ruska…

Ljudi ne shvaćaju koliko je katoličanstvo zapravo veliko. Papa je upravo u Africi, gdje ima 288 milijuna katolika. To je više od svih istočnih pravoslavnih crkava zajedno i četiri puta veće od Rimokatoličke crkve u SAD-u. Ljudi misle da je papa opsjednut američkom politikom. Vjerujte mi, on očito ima sasvim druge stvari na umu. Jer je Afrika trenutno svjetska regija s najbržim rastom katolicizma na svijetu i njezina važnost u Vatikanu daleko nadmašuje utjecaj bilo koje pojedinačne zapadne nacije. Često se griješi promatrajući Crkvu kroz prizmu zapadnih (osobito američkih) medija i politike. Međutim, "centar gravitacije" kršćanstva se već desetljećima seli na globalni Jug (Afrika, Latinska Amerika, Filipini). Dok su, primjerice, u SAD-u u fokusu "kulturni ratovi" i politika, u Africi su prioriteti Crkve često rast zajednica, socijalna pravda, obrazovanje i međureligijski dijalog.

Viktor Orbán dao je svoj prvi veliki intervju nakon izbornog poraza za YouTube kanal Patrióta. Kampanja, prema njegovim riječima, nije uspjela, iako je imao sve uvjete za nju. Također je izjavio da već radi na preustroju zastupničkog kluba, želeći u njemu drugačije ljude od onih koji su ušli u parlament. „Zastupnički klub bio je građen za vladanje, ali sada je situacija drugačija; potrebna je temeljna obnova.“ Odmah na početku upitan je hoće li se povući s mjesta predsjednika stranke. „Rezultat je bio nedvosmislen i bio je to težak poraz. Rješenje nije u pojedincima; potrebna je potpuna obnova. Naš desni svijet ne može nastaviti funkcionirati na način na koji je funkcionirao do sada.“ Pitanje vlastite odgovornosti dotaknuo je tek na kraju: „Ako mi tim kaže da sjednem na zadnju klupu, učinit ću to. A ako kažu da trebam voditi tim u utakmicu kao kapetan, učinit ću i to.“ Opisao je i izbornu noć iz svoje perspektive. Da će rezultat biti loš, navodno je znao već iz brojki o izlaznosti birača. „Vidio sam da će biti problema; prošao sam kroz onaj emocionalni vrtuljak kroz koji smo svi prošli.“ O ishodu je rekao da takav poraz nije moguće brzo procijeniti. „Svanulo mi je da naša kampanja nije uspjela. Bila je izgrađena na drugačijoj izlaznosti birača, onakvoj kakvu smo imali prije. Svi koji su izašli dodatno, glasali su iz protesta protiv nas.“ Na pitanje jesu li korupcija i luksuzan život elite oko Fidesza utjecali na rezultat, odgovorio je: „Naravno. Nikada nisam prikrivao korupciju; uvijek sam podržavao djelovanje nadležnih tijela. Ali luksuz je druga stvar i on je utjecao na rezultat. To ne može ovako nastaviti.“ O izbornoj kampanji je rekao: „Ne mogu kriviti naše kolege i aktiviste; dali su mi sve uvjete da kažem ljudima što sam htio i da to dopre do svakoga. Govorio sam otvoreno o stanju u zemlji, ali možda sam rekao nešto pogrešno, jer je suprotna ponuda dobila toliko više glasova.“ Odbacio je stav da su ga zavarale ankete „desnih“ (odnosno pro-vladinih) agencija prema kojima je bio u vodstvu. „Nije se radilo o tome; imao sam i lijeve ankete na stolu“, rekao je Orbán. Na izravno pitanje tko je odgovoran za rezultat, odgovorio je: „Ja, ja sam predsjednik stranke.“ Što se tiče naknadne obnove Fidesza, najavio je jedan iznenađujući korak: želi temeljito obnoviti zastupnički klub. Drugim riječima, neće svi izabrani zastupnici sjesti u parlamentarne klupe. Danas je gledao listu kandidata i razmišljao koje bi neizabrane zastupnike želio u klubu. „Podržat ću veliki preustroj. Oni koji su ušli nisu ljudi koje trebamo. Sada su odnosi moći drugačiji; trebamo drugačije ljude, drugačije zastupnike.“ Već se konzultira o obnovi svoje zajednice s „intelektualnim figurama“ iz konzervativnog svijeta — što vjerojatno podrazumijeva stručnjake iz raznih neprofitnih organizacija, istraživačkih instituta ili medija. „Do kraja ljeta bit će vidljiv novi oblik našeg nacionalnog, patriotskog svijeta. Obnova ne može doći iz centra; ići ćemo našim aktivistima u svih 106 izbornih jedinica.“ Zaključno je rekao da je spreman nastaviti voditi stranku: „Godine na čelu države bile su najljepše u mom životu. Ako dobijem povjerenje za to, rado ću nastaviti voditi stranku. Iz sve ove boli dolazi i nova energija; odjednom se osjećam mlađe“, dodao je Orbán. On od velikog šoka još nije svjestan da je GOTOV! Odgovori licemjerni, a odgovornost nikakva, osim na riječima. Može biti sretan ako ostane na slobodi, iako bi mu pravo mjesto bilo u zatvoru kraj toliko korupcije i ekstremnog bogaćenja.

Mađarska je bila prikladna ulazna točka za Moskvu: usporavala je sankcije, blokirala pomoć Ukrajini te osiguravala kanale za financijske i energetske veze. Sada te „kočnice“ više nema — pravo veta ostaje, ali je malo vjerojatno da će se koristiti na način na koji je to činio Orbán. Ipak, ne treba očekivati potpuni zaokret. Ruski plin će ostati — ugovori traju do 2036. godine i slijede model „uzmi ili plati“ (take-or-pay). Nuklearna elektrana Paks II gotovo će sigurno biti dovršena, jer bi odustajanje od nje bilo preskupo. No politički, Budimpešta vjerojatno više neće sustavno igrati na strani Moskve. Orbán je bio ogledni primjer „iliberarne demokracije“ unutar EU-a — modela koji je Kremlj aktivno promicao. Sada taj primjer propada, a političari poput Fica ili Babiša morat će uzeti u obzir kako je to završilo. Postoje i financijski rizici. Mađarska OTP banka bila je jedan od prikladnih kanala za poslovanje s Rusijom. Uz proeuropski smjer, mogla bi se naći pod pritiskom Europske unije. Rusija ne gubi Mađarsku u potpunosti, ali gubi ključnu prednost — sposobnost utjecaja na odluke EU-a iznutra.

Ljubav je u zraku

Jučer i danas ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ponovno je dospio na naslovnice beogradskih medija svojim izjavama iz Pekinga. Lavrov je izjavio da Europska unija pokušava pretvoriti Srbiju u "tampon zonu" protiv Rusije. Ova formulacija sugerira da Zapad ne vidi Srbiju kao ravnopravnog partnera, već kao geopolitički alat za izolaciju Moskve. U kontekstu pritisaka s kojima se Beograd suočava, ruska strana redovito koristi priliku da pohvali Vučićevu "čvrstinu" i "neovisnu politiku" jer odbija uvesti sankcije Rusiji. To služi za jačanje Vučićevog rejtinga kod kuće kao lidera koji se uspješno odupire "diktatima" Zapada. Lavrov također upozorava na opasnost od vanjskog uplitanja u unutarnje poslove Srbije, implicirajući da su prosvjedi koji se povremeno događaju u Beogradu (poput onih oko izbora ili tragedije u Novom Sadu) zapravo pokušaji Zapada da sruši legalno izabranu vlast. Ova retorika dolazi u trenutku kada Zapad pojačava pritisak na Srbiju zbog usklađivanja vanjske politike s EU. Unutarnje napetosti u Srbiji rastu (pitanje Litija, prosvjedi oporbe, lokalni izbori). Rusija je upravo produžila ugovore o opskrbi plinom pod povoljnim uvjetima, što se u provladinim medijima prikazuje kao "bratska pomoć". Dok ruski dužnosnici koriste termine poput "tampon zone" kako bi izazvali strah od zapadne dominacije, beogradski tabloidi te izjave pretvaraju u dokaz o "povijesnom prijateljstvu" i Srbiji kao "posljednjem otoku slobode" u Europi. I bez ikakve sumnje, veliki potres je u Beogradu i Moskvi izazvao izborni debakl Viktora Orbana. Vučić je na aparatima, kao i Putin. Više ništa nije isto, niti će biti. Vučić je sljedeći na redu i on to zna i zato je panika, što se vidi po njemu samome.

Da, on je to doista rekao. Jučer je potpredsjednik SAD-a JD Vance kritizirao papu Lavu XIV. zbog nedovoljnog poznavanja teologije: „Mislim da je vrlo, vrlo važno da papa bude oprezan kada govori o teološkim pitanjima... Ako ćete iznositi mišljenje o teološkim pitanjima, morate biti oprezni, morate se pobrinuti da to bude usidreno u istini”, izjavio je na konferenciji Turning Pointa. Jedna od mnogih ironija te izjave jest da je došla kao odgovor na papine komentare o ratu i miru, točnije o konceptu „pravednog rata” koji potječe od sv. Augustina. Kako su mnogi već primijetili, dok je potpredsjednik iznosio ove komentare, papa Lav XIV. – član augustinskog reda i dvostruki generalni prior augustinaca prije izbora za papu – posjećivao je rodno mjesto sv. Augustina, tada zvano Hipon, današnju Anabu u Alžiru. Povrh toga, papa Lav XIV., čovjek kritiziran zbog nedostatnog teološkog obrazovanja, stekao je ne samo magisterij iz teologije, već i licencijat te doktorat iz kanonskog prava na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu. Nedavno obraćenje JD Vancea na katoličanstvo je sporedno, jer su mnogi obraćenici, naravno, ne samo visoko inteligentni (i učeni u teologiji) već i vjerni i energični katolici. Radujemo se svakome tko ulazi u Crkvu. Ono čemu se, međutim, većina nas ne raduje jest smrtonosna kombinacija netočnosti i oholosti. Uz dužno poštovanje potpredsjedniku Vanceu, trenutni rat u Iranu nije pravedan rat prema katoličkom nauku. To možete čuti od crkvenih vođa iz cijelog teološkog spektra, od nadbiskupa Timothyja Broglia, voditelja vojnog ordinarijata i bivšeg predsjednika @USCCB, do kardinala Roberta McElroya, nadbiskupa Washingtona koji ima doktorate i iz teologije i iz političkih znanosti. Sve to možete provjeriti na internetu. Dovoljno je reći da potpredsjednik, čini se, ne razumije načela pravednog rata. Niti se čini da razumije temeljni stav Crkve, koji je usmjeren prema miru. „Rat je uvijek poraz za čovječanstvo”, kako je rekao sv. Ivan Pavao II. Ako taj autoritet nije dovoljan, okrenite se Isusu koji je rekao: „Blago mirotvorcima”, a ne „Blago ratnim huškačima”. A nakon uskrsnuća, Uskrsli Krist uplašenim učenicima ne kaže „Osveta je moja”, nego „Mir vama”. Inače, dan ranije, potpredsjednik je rekao da bi se papa (i Vatikan) trebali držati poučavanja o moralu, također očito zaboravljajući da su rat i mir duboko moralna pitanja. Što se tiče pape Lava, on je jučer bio usredotočen na svog duhovnog oca, sv. Augustina. Nakon onoga što se činilo kao emotivan posjet Hiponu, služio je misu u bazilici sv. Augustina u Anabi. Tijekom homilije rekao je: „Primarna zadaća pastira kao poslužitelja Evanđelja je stoga svjedočiti Boga pred svijetom jednim srcem i jednom dušom, ne dopuštajući da nas naše brige zavedu kroz strah, niti da nas trendovi potkopaju kroz kompromis.” Amen. Nastavimo se svi moliti za Svetog Oca dok radi na postizanju mira. (Slika: Papa Lav XIV. moli na arheološkim ostacima Hipona, doma sv. Augustina, u današnjem Alžiru. Foto: CNS). James Martin, SJ @JamesMartinSJ

Mediji otkrili da je predsjednik Sindikata policije Hrvatske Dubravko Jagić kupio novi luksuzni terenac marke Lexus, a na službenoj stranici proizvođača vrijednost auta iznosi preko 100 000 eura. Jagić tvrdi da je vozilo platio manje jer, kako kaže, "poznaje ljude u Lexusu", te naglašava da je automobil kupio privatnim sredstvima, putem leasinga. Riječ je o modelu Model Lexus RX 450h+ iz višeg cjenovnog razreda, čija se početna cijena, ovisno o opremi, kreće iznad 100 tisuća eura, dok skuplje varijante mogu dosegnuti znatno veće iznose. Jagić tvrdi da je vozilo platio manje jer, kako kaže, "poznaje ljude u Lexusu". To znači da je netko platio više za njegovo manje, a on je unovčio podobnost i povlastice. Što bi se reklo, znaš ti tko sam ja. Očito smo zemlja blagostanja kad policajac može kupiti auto od 100 000 eura, auto koji baš odlično odgovara jednom sindikalnom vođi. Čak i neki jači poduzetnici bi razmislili je li to auto u njihovom platnom razredu, ali ne i vječni sindikalist! Svima takvima trebalo bi dobro pročešljati imovinu - što su i koliko godinama radili, a što sve imaju. No to je najviše do članstva, kad podupiruz takve likove. Zato nam je tako kako nam je.

Péter Magyar objavio je video u kojem se ruga Orbánu. Predsjednik Mađarske pokazivao je Magyaru svoj ured u palači Sándor. U tom je trenutku na balkonu susjednog ureda premijera uočen Orbán kako s velikom koncentracijom nešto čita. Magyar je u šali sugerirao da je riječ ili o njegovu oproštajnom govoru ili o novoj izjavi Donalda Trumpa.

Mađarski predsjednik Tamás Sulyok započeo je konzultacije nakon provedenih izbora, a prvi mu je u goste stigao pobjednik Peter Magyar, koji se nije libio reći mu što misli o njemu 'Stigao sam u Aleksandrovu palaču na sastanak s predsjednikom Republike. Tamás Sulyok nije dostojan utjeloviti jedinstvo mađarske nacije. Nije sposoban biti čuvar zakona. Nije prikladan biti moralni kriterij i uzor. Nakon formiranja nove vlade, Tamás Sulyok mora bez odgode napustiti dužnost', objavio je Magyar na društvenim mrežama. Deorbanizacija na djelu!

Srbijanska luda Aleksandar Vučić ima novu metu, predstojećeg premijera Mađarske Petera Magyara koji je govorio o odnosu dvije zemlje, ali i Vučića i Viktora Orbana, kad je nakon pobjede na izborima rekao: "...znam i kakve veze postoje između Slovačke Roberta Fica i Viktora Orbana, i otprilike znam ko stoji iza tih odnosa, ko je 'kum' tih velikih prijateljstava." Vučić je, gostijući na RTS-u, pozvao Magyara da kaže "tko kumuje". "Ajde odgovori, pošto znaš, kaži tko kumuje. Nema pojma. Nego je to 'ajde malo, da ne kažem do kraja sve, nego da se pomisli da je to Putin ili neko'. Da ne brinemo o odnosima s Mađarima u našoj zemlji, da ne brinemo o odnosima s Mađarskom, nazvao bih tu izjavu glupom i neodgovornom, ovako to neću učiniti", rekao je Vučić. Dodao je da ovo nije "Magyarova zemlja i da on nema ingerencije da u Srbiji provodi istrage", iako Magyar nijednog trenutka nije rekao da će bilo što istraživati u Srbiji, već da će TISA u parlamentu ispitati navodni planirani pokušaj napada na plinovod kod Kanjiže. Magyar je rekao da mu se čini da je napad bio "false flag" - sabotaža kakvu organizira vlada, organizacija ili pojedinac, a koja je osmišljena tako da izgleda kao da je odgovorna suparničke ili druge strane. Komentirajući to, Vučić je na RTS-u naveo da "mi istrage provodimo na veoma profesionalan i objektivan način". Vučić je rekao da on i Orban imaju "zajedničkog kuma", ali da to "nije Putin, već sloboda". "Naš zajednički kum je sloboda mišljenja, sloboda govora, sloboda djelocanja. Naš zajednički kum je da volimo svoje zemlje više nego bilo koga i bilo što drugo na kugli zemaljskoj. E to je ono što je naš zajednički imenitelj", kazao je on. Mala pauza u napadima na Hrvatsku i Piculu. Sad će ratovati s Mađarskom i Magyarom. Ovo je jasan dokaz što znači Orbanov pad s vlasti! Smeće od Vučića je na aparatima jer zna da je sljedeći za otpad.

Na fotografiji je krajnje desno mladi augustinski svećenik Robert Francis Prevost koji će 2025. godine postati papa Lav XIV., a prosvjeduje protiv postavljanja američkih projektila u Comisu početkom 1980-ih. Događaji u Comisu (Sicilija) početkom 1980-ih bili su jedna od ključnih točaka hladnoratovskih napetosti u Europi. Godine 1979. NATO je donio odluku o raspoređivanju novih nuklearnih projektila srednjeg dometa (Pershing II i krstarećih projektila Tomahawk) u zapadnoj Europi. To je bio odgovor na sovjetsko postavljanje projektila SS-20 usmjerenih prema europskim gradovima. Zračna baza Magliocco u Comisu odabrana je kao jedna od glavnih baza za smještaj 112 američkih krstarećih projektila. Zbog svog položaja na jugu Italije, baza je omogućavala kontrolu nad Sredozemljem i doseg do ciljeva u istočnoj Europi i Sjevernoj Africi. Najava dolaska projektila izazvala je ogroman otpor javnosti. Comiso je postao središte europskog mirovnog pokreta. Tisuće prosvjednika iz cijelog svijeta dolazilo je na Siciliju. Osnovani su kampovi u kojima su aktivisti živjeli i prosvjedovali ispred ulaza u bazu, često se sukobljavajući s policijom. Iako je službeni Vatikan bio u osjetljivoj poziciji zbog hladnoratovskih savezništva, mnogi su se kršćanski aktivisti, svećenici i redovnici pridružili prosvjedima. Njihov je argument bio da je gomilanje nuklearnog oružja u suprotnosti s evanđeoskom porukom mira. Napetosti su počele popuštati potpisivanjem Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) između SAD-a i SSSR-a 1987. godine. Projektili su povučeni iz Comisa do 1991. godine, a baza je kasnije pretvorena u civilnu zračnu luku.

Novoizabrani predsjednik slovenskog parlamenta i vođa krajnje desne stranke Resni.ca Zoran Stevanović izjavio je da namjerava održati referendum o izlasku zemlje iz NATO-a. "Moram reći da smo narodu obećali referendum o pitanju izlaska iz NATO-a i taj ćemo referendum održati", rekao je Stevanović za javnu radioteleviziju RTVSLO. Stevanović je naglasio da njegov stav nije usklađen ni s jednom stranom silom. "Nemam proruske stavove, samo proslovenske", rekao je. "Smatramo da Slovenija mora voditi svoju politiku neovisno, suvereno." Govoreći o svojim diplomatskim planovima, Stevanović je rekao da namjerava otputovati u Moskvu. "Želio bih graditi mostove i dobro surađivati sa svim zemljama, bez obzira na zid koji je izgrađen između Zapada i Istoka", rekao je. Trebam pojasniti da je njegov otac Srbin koji je doselio u Sloveniju i oženio Slovenku. Pitanje svih pitanja, na koga je sin? Rekli bi, srpska i ruska posla, ništa više! No možda ne ostane dugo na ovoj funkciji jer su u Sloveniji mogući novi izbori budući da ni jedna strana nakon nedavnih izbora ne može sastaviti vlast, pa možda i njemu propadne plan za put do Moskve i za izlazak iz NATO-a. Još jedna proruska bitanga.

Znači, da zaključim današnji dan nakon povijesnih mađarskih izbora - ovo je dan za slavlje! Mađari su zbacili s vlasti Orbana koji im je uništio zemlju, osiromašio je, demokratski i na svaki način unazadio, a on i njegov uski krug su se enormno obogatili. Mađari su pokazali da imaju osjećaj za trenutak jer je danas bilo više nego važno odbaciti Orbana i zbog Mađarske i zbog Europske unije. Mađarska će dobiti proerupsku vlast, Europska unija će dobiti ponovno Mađarsku s kojom se može raditi, Hrvatska će dobiti opet normalnog susjeda, Ukrajina će dobiti europski novac za obranu, Trump i njegovi klauni više nemaju što tražiti po Europi, Putin je izgubio najvažnijeg saveznika u EU, u Beogradu je potop jer Vučić roni debele suze, slovački Fico je također na aparatima, kao i češki Babiš, a jedino je naš Milanović sad na dobitku - jer će Orban sad imati puno više vremena da njih dvojica zajedno jedu i piju, osim ako Orban ne završi u zatvoru, pa će ga Milanović uredno posjećivati. Zoki, baš ti se posrećilo!

Prime Minister Viktor Orbán has just called to congratulate us on our victory.

Mađarski premijer Viktor Orbán obratio se na izbornoj večeri Fidesza i priznao poraz na izborima. Rekao je da je "rezultat jasan” te da je već čestitao pobjedničkoj stranci. Dodao je i da je ishod izbora bolan za Fidesz. Crni dan za Trumpa, Putina, Vučića, Milanovića...

HDZ ima Zajednicu poduzetnika i obrtnika koja je održala izborni sabor. Šef stranke i premijer Andrej Plenković i ovdje je iskoristio priliku da se pohvali svojim postignućima. Nema rasprave, nema škakljivih pitanja, nema ničeg što bi moglo uzrujati šefa stranke. Sve se odradi aklamacijom, kao u neko ne tako davno doba. Premijer poduzetnike i obrtnike HDZ-a potiče na još veći angažman, kao i na zajedničko osmišljavanje mjera koje usmjeravaju gospodarstvo prema većoj inovativnosti, konkurentnosti i izvoznoj orijentiranosti! Evo, odmah predlažem prvi novi angažman ove Zajednice u zaštitu poduzetnika i javnog novca jer poduzetnici pune proračune. Naime, već danima mozgam kako je u pet godina iz Hrvatskog skijaškog saveza moglo ispariti čak oko 30 milijuna eura! I pitam se kako to nitko nije primijetio, kakvu su to kontrole, kako nitko nije vidio da ekipa živi život daleko iznad svojih realnih mogućnosti, da nitko ništa nije prijavio, posumnjao... Ali očito da je moguće dok se mafijaško klupko sasvim slučajno nije počelo odmotavati. I koliko je još takvih mafijaških bandita koji sišu javni novac, odnosno proračunski novac, odnosno NAŠ novac. Evo, baš si zamišljam, da li ovi poduzetnici i obrtnici iz HDZ-a mogu zamisliti ovakvu situaciju u privatnom sektoru, osim ako Porezna uprava nekome nije zažmirila, ako inspekcija nekome nije zažmirila, pa se porezni dug nagomilao, pa se radilo mimo zakona... Jer politička podobnost i veze svašta čine. Ali kod poštenog privatnika, a držim da je većina takva, to je doista nemoguće. Evo i zašto... Država je uvođenjem prve fiskalizacije pod kontrolu stavila veliki dio platnog prometa, gdje Porezna uprava u istom trenutku ima uvid u sve nastale račune svakog pravnog subjekta koji podliježe fiskalizaciji. To se protegnulo na niz drugih poslovnih subjekata od početka ove godine kad je uvedena druga faza fiskalizacije. Znači, Porezna uprava u realnom vremenu vidi svaki izdani račun, prodajne transakcije, vidi cijeli krvotok privatnog sektora. Ne trebam ni nabrajati sve moguće inspekcije, rigorozne kazne, iživljavanje nad privatnicima, traženje dlake u jajetu samo da bi se ispisala kazna jer se privatnika, posebno malog, u ovoj državi promatra kao zlotvora koji ima namjeru prevariti državu. I onda se pitam, pitaju li se ovi poduzetnici u HDZ-u, ako se država toliko trudi, toliko ulaže u kontrolu privatnog sektora, zašto takve iste mjere ne poduzme i za kontrolu javnog novca? Kako je moguće da se privatnika unaprijed tretira kao lopova, a da se u HSS-u opljačka 30 milijuna eura i da to doznamo tek za pet godina, i ako je to uopće kraj. I ne samo u HSS-u, pa godinama smo svjedoci kako se krade javni novac na svim razinama, i država opet ništa ne čini da uvede rigorozne kontrole kao za privatni sektor. Zašto takva diskriminacija? Pitam se kakvi su to poduzetnici koji sjede u HDZ-u i ne postave to pitanje svom šefu stranke? Zašto se nešto ne poduzme? Ili su oni stranački poduzetnici, pa im je baš svejedno, baš ih briga? Jer ako si u stranci, onda idu unosni poslovi, pa ne pitaj, ne talasaj... U Hrvatskoj je svašta apsurdno i nakaradno, a jedan od najvećih apsurda je upravo taj maćehinski odnos države prema kontroli trošenja javnog novca, i to NAŠEG novca. I da, zašto se ljudi ne bune? Kod nas je sve to već postalo normalno, pa ljudi svaku aferu zabilježe, prokomentiraju, i idu dalje, do nove afere, i to je sve. Kao da baš nikoga nije briga kolike su milijarde i milijarde dosad isparile u nečije džepove. Takva apatija i neučinkovitost države glavni su poticaj za krađu poput ove u HSS-u. Dokad tako?

Hrvatska povjesničarka sa španjolskom adresom dr. sc. Nikolina Židek - profesorica na IE University Madrid, School of Politics, Economics, and Global Affairs, te docentica na Sveučilištu Carlos III u Madridu, proučava "delikatni" dio suvremene hrvatske povijesti - hrvatsku poslijeratnu političku emigraciju, pogotovo onu u Argentini, gdje se sklonio vrh ustaškog pokreta, pa i sam njezin vođa (poglavnik) Ante Pavelić, koji se tzv. štakorskim kanalima ("ratlines") uspio domoći "gostoprimstva" tamošnjeg populističkog režima Juana Dominga Peróna. Ovih dana izašla je njezina intrigantna knjiga "The Croatian Diaspora in Argentina - From Martyrs to Memory Guardians" (Hrvatska dijaspora u Argentini - od mučenika do čuvara sjećanja) u izdanju Central European University Pressa u suradnji s Amsterdam University Pressom. Židek je proučavala argentinske i urugvajske arhive, ali i mnogobrojne dokumente iz jugoslavenske ambasade u Buenos Airesu, te druge arhive u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji i Srbiji. Nikolina Židek, zanimljivo, prvi val hrvatske emigracije naziva "peronosporom", a drugi "dijasporom", jer su Hrvati u Argentinu počeli dolaziti već u 19. stoljeću zbog pošasti bolesti vinove loze koja je dodatno osiromašila jadranske krajeve. No, u Hrvatskoj našu emigraciju u Argentini uglavnom percipiramo isključivo kroz političku. - Radi se o ekonomskoj i političkoj emigraciji, koje se u kolokvijalnom govoru označavaju kao "peronospora" i "dijaspora". Pojmovi "ustaška" ili "neprijateljska" emigracija bili su ponajprije korišteni u jugoslavenskom razdoblju, kaže nam na početku razgovora Nikolina Židek. - Argentina nije bila destinacija samo poslijeratne političke emigracije, ali je zbog nje s vremenom postala najpoznatija upravo po tom valu. Velik broj ljudi iselio je još prije Prvog svjetskog rata te između dvaju ratova kao ekonomski emigranti, uglavnom s dalmatinskih otoka i obale. Ti su iseljenici dolazili s putovnicama Austro-Ugarske, Italije ili Kraljevine SHS/Jugoslavije, često bez jasno artikuliranog nacionalnog identiteta, a većinom i s nižom razinom obrazovanja. Politička emigracija stariju ekonomsku emigraciju često nije smatrala jasno hrvatskom, nego jugoslavenskom. S druge strane, starija emigracija poslijeratne je doseljenike doživljavala kao politički radikalne i zatvorene u vlastite organizacije. Postojao je, dakle, i kulturološki i politički raskol, koji se očitovao u odvojenim institucijama, društvima i društvenom životu. Tek nakon stjecanja neovisnosti dolazi do pokušaja "rekroatizacije" starije emigracije iz Zagreba. U početku politička emigracija takve procese nije prihvaćala, no s vremenom dolazi do postupnog približavanja i svojevrsnog toleriranja. Zašto je podnaslov knjige od "mučenika do čuvara sjećanja". Ta se emigracija s vremenom postavila kao "izvorni Hrvati" neokaljani "Jugoslavijom i komunizmom". Jesu li oni sebe predstavljali kao hrvatskiji Hrvati od onih u Hrvatskoj u vrijeme "komunizma"? - Knjiga se bavi međugeneracijskim prenošenjem sjećanja te prati promjene u narativu unutar hrvatske političke emigracije: od prve generacije koja je došla kao odrasla, preko njihove djece koja su stigla kao mala ili su rođena u Argentini, pa sve do treće i četvrte generacije - unuka i praunuka. Upravo te mlađe generacije postupno preuzimaju ulogu "čuvara sjećanja". Međutim, to sjećanje su s vremenom selektivno oblikovali i "pročistili" elementi koji ne odgovaraju izgradnji identiteta "pravih Hrvata" - onih koji su, prema tom narativu, morali napustiti domovinu jer su zagovarali neovisnu Hrvatsku. Na taj način razvija se samopercepcija emigracije kao autentičnijeg, "neokaljanog" dijela hrvatskog naroda, nasuprot stanovništvu u socijalističkoj Hrvatskoj. U kontekstu Hladnog rata dodatno se učvršćuje narativ o sebi kao žrtvama jugokomunizma i domoljubima koji su, budući da su antikomunisti, ujedno i demokratski orijentirani. Takvo samopredstavljanje omogućilo je pozicioniranje emigracije kao čuvara hrvatske nacionalne svijesti, pa i kao "većih Hrvata" od onih koji su živjeli u Jugoslaviji. Proučavali ste arhive jugoslavenske ambasade - je li postojao "čovjek" zadužen za ustašku emigraciju te je li bilo doušnika i ubačenih agenata među "ustaše"? - Ono što posebno upada u oči jest razina informiranosti diplomatskih i obavještajnih struktura o aktivnostima emigracije. Iz arhiva je vidljivo da su raspolagali vrlo detaljnim podacima: adresama, pseudonimima, telefonskim brojevima, kao i informacijama o unutarnjim odnosima među brojnim, međusobno rascjepkanim skupinama. Dobro su poznavali tko je tko unutar političke emigracije te dinamiku njihovih sukoba i suradnji. Hrvatska politička emigracija predstavljala je i važan kamen spoticanja u bilateralnim odnosima Argentine i Jugoslavije, zbog čega je bila predmet stalnog interesa i praćenja jugoslavenske ambasade, iako se iz dostupnih izvora ne može uvijek jasno identificirati jedan konkretan "čovjek" zadužen isključivo za tu temu, nego prije širi aparat koji je pratio emigraciju. Je li ikad postojala mogućnost izručenja Pavelića Jugoslaviji? - Realno ne, ali ga je Jugoslavija ipak tražila još od 1951., no Perónova Argentina pronalazila je sve moguće izgovore da to izbjegne ili odbije: da ga ne mogu locirati, da ne priznaju optužbe za političke zločine, da se boje da ne bi imao pošteno suđenje i da bi bio pogubljen, a da argentinski zakon ne predviđa smrtnu kaznu, te konačno da ne postoji bilateralni sporazum o izručenju. Osim toga, sve do svrgavanja Peróna s vlasti, jugoslavensko predstavništvo imalo je status predstavništva, a tek 1956. dobilo je status ambasade. Nakon neuspjelog atentata na Pavelića 10. travnja 1957. i njegova intervjua La Prensi 12. travnja 1957., gdje je potvrđeno da se nalazi u Argentini, tisak je počeo masovno pisati o Paveliću i režimu NDH, te je krajem travnja izdan nalog za njegovo uhićenje. Zbog odbijanja izručenja po toj osnovi, ali i zato što je sličan slučaj protiv Andrije Artukovića propao u SAD-u, ovoga puta jugoslavenska optužnica protiv Pavelića nije bila za ratne niti političke zločine, nego za obične zločine, temeljeći svoj zahtjev na argentinskom kaznenom zakonu. Pavelić je unaprijed znao za nalog za uhićenje, pa je pobjegao. Ambasada SFRJ zbog toga je prosvjedovala pred argentinskim institucijama, a ove su pak krivile jugoslavenske vlasti za pogrešno upravljanje slučajem i preveliki publicitet. Međutim, činjenica je da 1957. godine Jugoslavija i Argentina još nisu imale bilateralni sporazum o izručenju. Kako se ustaška emigracija uklopila u argentinski politički život tijekom Hladnog rata, pogotovo jer znamo da su tada uglavnom na vlasti bili radikalna desnica i vojne hunte. - Od 1930-ih godina u Argentini su se izmjenjivale diktature i demokratske vlasti različitih ideoloških provenijencija - od liberalnih do konzervativnih. Ono što je svakako pogodovalo hrvatskoj političkoj emigraciji bila je snažna antikomunistička atmosfera, koja je obilježila velik dio hladnoratovskog razdoblja. U takvom kontekstu emigracija je relativno lako pronalazila prostor djelovanja, kako u razdobljima vojnih diktatura tako i tijekom kratkotrajnih demokratskih vlada. Emigracija je izgradila sliku prema kojoj je ona autentičniji, "neokaljani" dio naroda, za razliku od onih koji žive u socijalističkoj Hrvatskoj Antikomunizam je postao ključni element njihova političkog identiteta i način legitimacije. Time su se predstavljali kao saveznici u borbi protiv komunizma, što je olakšavalo kontakte i s autoritarnim režimima, ali i s dijelom političkog spektra koji je, i u demokratskim razdobljima, dijelio snažno antikomunističko raspoloženje. S povratkom demokracije u Argentini tijekom 1980-ih dolazi do vidljive promjene u samopredstavljanju emigracije. Naglasak se sve više stavlja na prodemokratski diskurs, uz isticanje pitanja ljudskih prava i kritiku političkih prilika u Jugoslaviji. Na taj način emigracija prilagođava svoj identitet novom političkom kontekstu: od primarno antikomunističkog narativa prema retorici demokracije, nacionalnog samoodređenja i zaštite ljudskih prava. Kakav je odnos Franje Tuđmana bio prema argentinskoj emigraciji, s obzirom na to da je, čini se, više naginjao kanadskoj, odnosno "otporaškoj" koja se naslanjala na ideje pomirbe Maksa Luburića. - Stav Franje Tuđmana prema emigraciji postupno se rekonfigurirao od 1960-ih do kraja 1980-ih, a zatim i tijekom 1990-ih. Njegov odnos prema argentinskoj emigraciji posebno je vidljiv kroz pokušaj imenovanja Ive Rojnice prvim veleposlanikom Republike Hrvatske u Argentini te kroz govor prilikom posjeta Argentini u prosincu 1994. godine. Tom je prilikom Tuđman susret s emigracijom opisao kao "jedan od onih susreta koji nadilaze samu povijest… kada se iseljena i progonjena Hrvatska sastaje s hrvatskim vodstvom, što je znak da konačno imamo slobodnu, neovisnu, suverenu i međunarodno priznatu državu", čime je preuzeo narativ koji je emigracija čuvala desetljećima. U početku nije izravno govorio o NDH i ustašama, nego o "življenju sna o kojem je hrvatski narod sanjao stoljećima… za koji su heroji, intelektualci i hrvatski narod umirali", odnosno o idealu slobodne i neovisne Hrvatske. NDH je izričito spomenuo kao dio tog sna o neovisnoj državi koju su Hrvati izgubili "na kraju Drugog svjetskog rata", tumačeći taj gubitak "nejedinstvom hrvatskog naroda". Prema Tuđmanu, to je nejedinstvo prevladano 1990-ih ujedinjenjem domovinske i iseljene Hrvatske kao dvaju stupova Republike Hrvatske. U tom je kontekstu zagovarao pomirenje "onih koji su se borili na suprotnim stranama u Drugom svjetskom ratu, vjerujući da se bore za Hrvatsku", čime je pokušao integrirati i političku emigraciju u širi nacionalni projekt. Argentinska emigracija zapravo je na neki način "stvorila" i politizirala bleiburški mit, tragediju i žrtvu, čak do toga da se to naziva genocidom i "stradavanjem Hrvata samo zato što su Hrvati". Kada se taj element Bleiburga počeo koristiti? - Argentinska emigracija svakako je sačuvala sjećanje na Bleiburg u vrijeme kada je ta tema u Jugoslaviji bila tabu. U njihovu narativu Bleiburg postaje svojevrsna "nulta godina" - temeljni događaj na kojem se gradi identitet zajednice kao isključivo žrtve. Upravo se kroz taj okvir postupno oblikuje i politički mit koji naglašava stradanje i progon. Važnu ulogu u tome imalo je izdavanje knjige "La tragedia de Bleiburg" 1963. godine u Argentini. Riječ je o prvoj knjizi o Bleiburgu objavljenoj na stranom jeziku, španjolskom, uz sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom. Nakon nje se u emigrantskom diskursu učvrstio termin "tragedija", koji postaje dominantan način označavanja tog događaja. Pojam "genocid" u hrvatskoj dijaspori u Argentini počinje se koristiti ponajviše tijekom 1980-ih. Na to su utjecali snažna armenska zajednica, koja je promovirala termin u vlastitom povijesnom kontekstu, te argentinski politički diskurs koji je tim pojmom opisivao zločine vojne diktature i prisilne nestanke. U takvom okruženju hrvatska emigracija preuzima isti koncept i primjenjuje ga na Bleiburg, dodatno naglašavajući narativ kolektivnog stradanja. Imamo detalje iz argentinskih arhiva: Riješen je misterij kako je Pavelić pobjegao iz NDH, tko ga je štitio i kakvo je bogatstvo uzeo sa sobom! Je li bilo pokušaja redefinicije NDH u emigraciji i na koji način? Je li Pavelić na bilo koji način dovodio u pitanje svoju politiku? - U emigraciji je djelovalo više političkih organizacija - od Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (kasnije podijeljenog na heferovce i vrančićevce) do Hrvatske republikanske zajednice, Hrvatskog narodnog odbora, Hrvatskog narodnog otpora i drugih. Razlike među njima bile su ideološke, generacijske i osobne, ali većina je dijelila cilj stvaranja slobodne i suverene hrvatske države. Tek osnivanjem Hrvatskog narodnog vijeća 1974. dolazi do pokušaja zajedničke strategije. Unutar emigracije postojale su različite interpretacije NDH - od naglašavanja kontinuiteta borbe za državnost do distanciranja od njezina političkog sustava. Raspravljalo se i o metodama djelovanja: dio organizacija zagovarao je politički rad, dok su radikalnije skupine prihvaćale i nasilne metode. Istodobno se vodila rasprava o odnosu prema domovini, pri čemu HNV postupno formulira ideju emigracije kao mosta između iseljene i domovinske Hrvatske. Slučaj Dinka Šakića bio je snažan udarac narativu dijela emigracije o "čistoj" borbi i Jasenovcu kao jugoslavenskoj propagandi, osobito jer je izručen i osuđen u Hrvatskoj za vrijeme franje Tuđmana Većina organizacija zagovarala je buduću demokratsku, ustavnu republiku, a ne obnovu NDH u izvornom obliku. NDH se sve više interpretirala kao povijesni izraz težnje za državnom samostalnošću, dok su konkretna rješenja zamjenjivana konceptima nacionalnog jedinstva i demokracije. Sam Pavelić pritom nije bitno dovodio u pitanje vlastitu politiku; reinterpretacije su uglavnom dolazile iz drugih organizacija i mlađih generacija emigracije. Kako se sam Pavelić osjećao u Argentini. Je li se bojao izručenja, izdaje ili da ga netko ne ubije? - Dostupni podaci pokazuju određenu ambivalentnost njegove situacije. S jedne strane, u Argentini se kretao relativno slobodno i održavao kontakte unutar emigracije, što upućuje na osjećaj određene sigurnosti i političke zaštite. S druge strane, imao je vlastito osiguranje i čuvare, što pokazuje da je ipak postojao oprez i svijest o mogućim prijetnjama, bilo od izručenja, infiltracije ili atentata. Neupitna je činjenica da je na njega izvršen atentat 1957. godine, u kojem je teško ranjen. Taj događaj potvrđuje da su prijetnje bile stvarne i da je, unatoč relativnoj slobodi kretanja, živio u okolnostima koje su zahtijevale stalne sigurnosne mjere. Dido Kvaternik napisao je u svojim memoarima da je Pavelić bio kvisling te da su "u ime hrvatstva odbacili naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije"? - Njih dvojica razišli su se još 1943. godine. Prema Kvaternikovu sinu, tek su se jednom slučajno susreli u Buenos Airesu, kada je Kvaternik ušao u podzemnu željeznicu, ugledao Pavelića i odmah izašao. Kvaternik nije bio jedini koji se u emigraciji distancirao od Pavelića. Razilaženja su postojala i među drugim istaknutim pripadnicima emigracije, a ta neslaganja dodatno su pridonijela njihovoj fragmentaciji i stvaranju različitih političkih organizacija. Je li se nastojala pozicionirati kao žrtva komunističkog progona, kako bi se otarasila nacifašističkog i zločinačkog bremena. Jesu li oni prihvatili ono "moji nisu bili ustaše, odnosno zločinci i nacisti" već "borci za Hrvatsku", a u toj borbi je sve dozvoljeno. - Moje se istraživanje ne bavi primarno Pavelićem i NDH, nego prije svega narativom koji se oblikovao i učvrstio u emigraciji te se potom međugeneracijski prenosio. Taj je narativ postupno izostavljao ili marginalizirao sve elemente koji bi mogli dovesti u pitanje sliku emigracije kao žrtve jugokomunističkog progona "samo zato" što se borila za neovisnu Hrvatsku. U tom okviru naglasak je stavljen na stradanje, progon i političku represiju, dok su neugodni aspekti - poput odnosa prema nacizmu, fašizmu i karaktera NDH - potiskivani ili reinterpretirani. Kolaboracija s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom često se objašnjavala kao rezultat povijesnih okolnosti, odnosno kao "slučajnost" u kojoj su upravo te sile priznale hrvatsku državu. Na taj način fokus se pomicao s ideoloških i političkih obilježja NDH na ideju borbe za državnu neovisnost. Istodobno se istraživanje bavi i društvenim stupovima očuvanja tog identiteta i narativa unutar emigracije. To uključuje ulogu kulturnih i društvenih udruga, hrvatskih škola i obrazovanja, komemorativnih praksi te važnost endogamnih brakova unutar zajednice. Upravo su ti mehanizmi omogućili dugoročno očuvanje specifične interpretacije prošlosti i njezino prenošenje na mlađe generacije. Takva interpretacija omogućila je samopredstavljanje emigracije prvenstveno kao političkih boraca za hrvatsku državu, a ne kao nositelja kompromitiranog režima. Time se učvršćivala slika o vlastitoj ulozi žrtve i legitimnom nastavku borbe za nacionalnu samostalnost, pri čemu su kontroverzni ili kompromitirajući elementi sustavno potiskivani iz kolektivnog sjećanja. U Hrvatsku se vratio čim je mogao. Grozio se monetizacije ljubavi prema domovini: ‘Bullshit, lipi moj‘ Koliko je značajan slučaj Dinka Šakića? Je li on bio važniji za pročišćenje argentinske savjesti jer u samoj Hrvatskoj nije imao neki učinak na javnost koji bi se ticao odnosa prema NDH. - Slučaj Dinka Šakića bio je snažan udarac narativu dijela emigracije o "čistoj" borbi i Jasenovcu kao jugoslavenskoj propagandi, osobito jer je izručen i osuđen u Hrvatskoj za vrijeme Tuđmana. Time je dovedena u pitanje slika emigracije kao isključive žrtve. Utjecaj je bio izraženiji unutar emigracije nego u Hrvatskoj, jer je izravno doveo u pitanje njezine identitetske temelje. Kakav je bio utjecaj samog Pavelića na emigraciju ne samo u Argentini, jer su ga mnogi emigranti prekrižili, ali danas je dojam da ga se nastoji rehabilitirati, pogotovo u Hrvatskoj. - Pavelić je umro 1959. godine i kasnije se njegova stranka rascijepila na dvije struje. Hrvatska politička emigracija je puno veća i složenija i ne bi se trebala svoditi samo i isključivo na Antu Pavelića. To je jedna od najvećih pogrešaka percepcije dijaspore u Hrvatskoj. Danas se nastoji NDH i ustaški pokret lišiti njegove nacifašističke suštine i zločina, Jasenovca, rasnih zakona i sve svesti samo na hrvatsku državu, Bleiburg i antikomunizam, partizane proglasiti neprijateljima hrvatstva, a Jugoslaviju negacijom svega hrvatskog. - Takve interpretacije imaju svoje korijene u narativima koji su se oblikovali unutar hrvatske političke emigracije, osobito u Argentini tijekom Hladnog rata. Tamo se postupno učvrstila interpretacija koja je naglašavala Bleiburg, progon i antikomunizam kao središnje elemente kolektivnog identiteta, dok su se aspekti poput nacifašističkog karaktera NDH, rasnih zakona i zločina, uključujući Jasenovac, marginalizirali, potisnuli ili negirali. Istodobno se Jugoslavija predstavljala kao negacija hrvatske državnosti, a partizanski pokret često kao suprotan hrvatskim nacionalnim interesima i kao takav nehrvatski. Upravo zato smatram da je moje istraživanje važno u tom kontekstu. Ono ne analizira samo sadržaj tog narativa, nego i načine na koje se on učvrstio, održao i međugeneracijski prenosio kroz emigrantske institucije, komemoracije, obrazovanje i društveni život. Također pokazuje kako se takav interpretativni okvir, oblikovan u emigraciji, nakon 1990-ih postupno prelijeva i u demokratsku Hrvatsku, gdje postaje dio šireg javnog i političkog diskursa da bi danas dobio puni zamah. Je li za vas bizarna epizoda da su se u Argentini družili Pavelić i Milan Stojadinović te čak dijelili Jugoslaviju, pri čemu je Pavelić opet dio obale (Dubrovnik) prepustio Srbiji? - Razgovori su postojali, ali nema dokaza o formalnom sporazumu. Prema svjedočanstvima, Pavelić nije prepustio Dubrovnik Srbiji nego je smatrao da bi se Dubrovčani trebali sami opredijeliti. Sve ostaje na razini posrednih svjedočanstava i neformalnih razgovora dvojice "pregaženih političara" koji su se kasno sjetili, kako je komentirao Vinko Nikolić. Jutarnji list

O identitetskim korijenima rusko-ukrajinskog rata: Uz novu knjigu Mirka Bilandžića i Ivana Burazina Pisanje o sadašnjim događajima zahtjevno je zbog teškoće izlaska iz točke promatranja. Bilo da se radi o prostornoj ili vremenskoj točki gledišta, razumijevanje procesa u pokretu teže je nego razumijevanje nekog događaja. Za „statično promatranje” često nije potrebno ništa više od nekoliko ponovljenih fraza, prepričanih teorija i ostalog što čini korpus znanja, odnosno onog što nazivamo „pučko znanje”. Kao posljedicu toga možemo vidjeti niz javnih djelatnika predstavljenih kao analitičari, teoretičari i influenceri kako svakodnevno tumače nedavne događaje. Količina tema i područja koje oni pokrivaju na prvi pogled može iznenaditi. No, dubljim iščitavanjem analiza vide se sve njihove mane: osim ponavljanja već mnogo puta ponovljenog, „statične” analize kao potvrdu uzimaju citate uglednih imena, bilo iz akademskih ili stručnih krugova. No, često su i ti citati ili prenošenje misli izvučeni iz konteksta ili površno shvaćeni. S druge strane, „dinamično promatranje”, razumijevanje procesa kao kretanja, nastoji shvatiti procese koji se trenutno odigravaju u svojoj punini, utvrditi uzroke i povode iz prošlosti, razumjeti motivacije i smjerove sadašnjeg kretanja te naposljetku, ako ne već dati, onda predvidjeti moguće ishode procesa u budućnosti. Takav pristup zahtijeva multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. Inflacija znanstvenih radova o Ukrajini Ruska agresija na Ukrajinu, Rusko-ukrajinski rat ili, kako se popularno naziva u medijskom prostoru, „Rat u Ukrajini” ušao je u petu godinu trajanja. I zbog samog svog trajanja i intenziteta događanja predstavlja najbolji primjer svih teškoća u analiziranju i promatranju sadašnjosti. Stranica ScienceDirect tako od 2022. do danas bilježi 9.305 znanstvenih jedinica (knjiga, prikaza radova, znanstvenih članka) objavljenih na engleskom jeziku koji imaju referencu na rat Ukrajine i Rusije, odnosno ruske agresije na Ukrajinu. Za usporedbu, u razdoblju između 2014. i 2021. on broji 2.561. Zanimljivo je vidjeti da njihov broj u razdoblju 2003. do 2013., kada su samo rijetki stručnjaci na Zapadu predviđali mogućnost sukoba, iznosi 1.836, pri čemu se dobar dio znanstvenih radova o Ukrajini iz tog doba odnosi na teme poput „politika sjećanja“ na Drugi svjetski rat u Ukrajini i Rusiji ili sporove između te dvije države. Svojim trajanjem i intenzitetom rusko-ukrajinski rat, pogotovo od 2022., ostat će upamćen kao jedan od najvažnijih povijesnih događaja 21. stoljeća. Osim toga, ne nazire se njegov završetak. I dok ovo pišem, neke od stotinjak vijesti koje svakodnevno stižu su one o napredovanju ukrajinske ofenzive, sve glasnijeg negodovanja u Rusiji oko ograničenja Interneta te o sporazumu koji bi Aleksandar Lukašenko, Putinov saveznik u agresiji na Ukrajinu, trebao sklopiti sa SAD-om. Uzimajući sve to u obzir, objavljivanje knjige koja na znanstveni način želi obraditi pitanje rusko-ukrajinskog rata i ruske agresije na Ukrajinu predstavlja izazov sam po sebi. Količinu informacija treba filtrirati u različite korpuse znanja, a potom uz pomoć već postojećih teorija napraviti analizu. I samo pitanje količine informacija te brze izmjene događaja, radove i knjige koji su danas objavljeni ili se u ovom trenutku pišu, mogu već sutra ili sljedeće godine učiniti bezvrijednima. Bio je to slučaj s mnogim radovima objavljenim u razdoblju između 2022. i 2025. godine, a da radove nastale prije 2022. i ne spominjemo. Nova hrvatska knjiga o Ukrajini Na hrvatskom izdavalačkom tržištu dosad je izašlo tek nekoliko knjiga koje se dotiču rusko-ukrajinskog rata. Iako pisane više nego korektno te ih sigurno neće „progutati vrijeme”, rasprave o tom sukobu ostale su ograničene na dnevnu analitiku i međusobne unutarnjopolitičke sukobe. U kontekstu skromne javne rasprave te malog i siromašnog izdavalačkog tržišta, nedavno je u biblioteci „Svjetska povijest” izdavača Despot infinitus d.o.o. izašla knjiga Ruska agresija na Ukrajinu: Ukrajina između rata i nestabilnosti autora dr. sc. Mirka Bilandžića i dr. sc. Ivana Burazina. Brzina i protok informacija odavno su zamijenili opću kulturu i širinu znanja. „Barbarstvo specijalizacije”, o kojem je pisao Ortega y Gasset, pretvorilo je enciklopedijsko znanje u skup nabacanih činjenica. Često se ističe kako današnji čovjek ne može razumjeti svoje vrijeme, opisati njegove glavne tokove niti izdvojiti bitno od nebitnog u vlastitoj epohi. Više ne postoje velike ideje, visoki umjetnički pravci i epohe. Možda bi bilo najbolje današnju epohu prepustiti budućim generacijama na proučavanje i opisivanje. Posljedično tomu, mnoge današnje analize i knjige ostat će zaboravljene i beskorisne. Knjiga "Ruska agresija na Ukrajinu: Ukrajina između rata i nesigurnosti", međutim, zahvaljujući svojem multidisciplinarnom i pluriperspektivnom pristupu te načinu na koji autori njime istražuju neuralgične točke i opća mjesta rata, zasigurno ne će pripadati toj skupini. Cijeli tekst na linku - misao.hr/2026/04/07/o-i…

U Irskoj su danas masovni prosvjedi i blokade autocesta ušli u četvrti dan, a situacija je prilično napeta. Prosvjede predvode prijevoznici i poljoprivrednici zbog ekstremnog skoka cijena dizela i benzina. Cijene su dosegle rekordne razine (dizel oko 2,19 €, benzin oko 1,94 €) kao izravna posljedica eskalacije sukoba na Bliskom istoku i poremećaja u opskrbi kroz Hormuški tjesnac. Prosvjednici ne blokiraju samo autoceste sporim konvojima (tzv. "go-slow" protesti), već su blokirali i jedinu irsku rafineriju nafte u Whitegateu (Co Cork), glavna skladišta goriva u Dublinu, Galwayu i Limericku (Foynes) i glavne prometnice u centru Dublina (O'Connell Street) traktorima i kamionima. Zbog blokada je oko 100 benzinskih postaja već ostalo bez goriva, a vlada strahuje za opskrbu hitnih službi (hitna pomoć, vatrogasci). Irska vojska je dobila nalog da bude spremna upotrijebiti tešku mehanizaciju za uklanjanje blokada ako prosvjednici sami ne uklone vozila. Policija je prešla u "fazu prisilne provedbe" zakona i počela je s uhićenjima i uklanjanjem vozila jer blokade smatraju ugrozom nacionalne sigurnosti. Što prosvjednici traže? Znatno smanjenje trošarina i poreza na gorivo. Uvođenje gornje granice (cap) na cijene goriva dok traje kriza. Izravne subvencije za poljoprivrednike i prijevoznike kojima visoki troškovi ugrožavaju opstanak. Iako je vlada već ranije uvela paket pomoći od 250 milijuna eura, prosvjednici smatraju da je to nedovoljno s obzirom na to da su troškovi rada za mnoge doslovno udvostručeni u kratkom razdoblju. U Hrvatskoj nema nikakvih problema.

Domovinski pokret objavio priopćenje u kojem je stao u Trumpovu obranu te osudio "vrlo ružnu javnu, aktivističku i političku kampanju" koja se protiv njega vodi u Hrvatskoj. Iz stranke poručuju da takva kampanja "godinama nadilazi uobičajen interes javnosti" za zbivanja u SAD-u te da Hrvatsku i njezin državni sustav posredno prikazuje neprijateljski raspoloženima prema Americi. Vjerujem da je AP ponosan na svoje pulene, a i cijela država treba biti sretna da ima takvo rukovodstvo. Sve pršti od europskih vrijednosti i inteligencije. Ovi su baš uprli sve snage da nestanu sa političke scene…i dobro im ide, moram priznati. I za naše i za njihovo dobro, da čim prije nestanu!