Fidelity consulting@Fidelity_cg
EKSKLUZIVNA PRAVA NA VJETAR: KAKO JE SLAVICA PRODALA VOJVODU MARKA
Postoji jedan video, freško snimljen u kancelariji, uz službeni PG grb na stolu, sa scenografijom koja poručuje: ovdje se saopštavaju masu, masu ozbiljne stvari. I zaista, direktorica Narodne biblioteke „Radosav Ljumović", svečano, samouvjereno i moćno, saopštava vijest kakva se ne čuje svaki dan: Nova knjiga doo je otkupila autorska prava na Djela Marka Miljanova i tako postala jedini, ekskluzivni vlasnik autorskih prava na određeni vremenski period.
Dodajmo – u vasioni.
Pročitajmo ovo još jednom, sporije, slog po slog. Neko je, naime, u dvadeset šestoj godini dvadeset prvog vijeka, u eri u kojoj se do cjelokupnog djela vojvode Marka dolazi u tri klika, kupio ekskluzivna autorska prava na pisca koji je umro hiljadu devetsto prve.
Da bi se razumjela puna veličina ovog poduhvata, treba se podsjetiti koga su to kupili. Marka Miljanova su za života pokušavali kupiti najozbiljniji kupci epohe: knjaz Nikola ga je obasipao činovima i dvorom u pokušaju da ga kupi; vojvoda Marko ga je iskulirao i otišao na Medun. Probala je i Porta, koja je kupovala pogranične glavare na veliko i usput; ni njima nije moglo bit’ da ga kupe.
Odbio je Marko, dakle, dva najjača štiha svog vijeka i umro nepotkupljen. A onda je, sto dvadeset pet godina kasnije, Slavici i Novoj knjizi uspjelo ono što nije uspjelo ni dvoru ni carevini za Markova života: da ga kupe.
Istorija prevara poznaje Viktora Lustiga, čovjeka koji je prodao Ajfelovu kulu. Ali i Lustig je, prevarant nad prevarantima, prodavao nešto što barem postoji. Ovdje je izvedena mnogo veća prevara: prometovana su prava koja su prestala da postoje prije pedeset pet godina i to pisca koji je umro prije sto dvadeset pet godina a što je sve saopšteno tonom kojim se saopštava otvaranje kioska brze hrane koji valja dimljene pileće batake.
Ne znamo kako je tekao pregovarački proces i iskreno žalimo što nijesmo prisustvovali tom činu, jer je to morao biti prizor za istoriju notarske službe. Ko je zastupao vojvodinu stranu? Advokat, medijum, spiritistička seansa u prostorijama izdavača ili možda Slavica? Je li ugovor potpisan mastilom ili ektoplazmom? Je li vojvoda tvrdo pregovarao, kako mu i priliči, ili je popustio na prvu ponudu, umekšan sa sto dvadeset pet godina čekanja na honorar? Nadamo se, zbog pravne sigurnosti, da je ugovorena i klauzula o raskidu za slučaj vaskrsenja.
A sad šalu na stranu, malo činjenica. Marko Miljanov Popović preminuo je 1901. godine. Autorsko pravo traje sedamdeset (70) godina od smrti autora i to ne zato što je zakonodavac romantičan, nego zato što poslije toga djelo pripada svima: to je civilizacijski dogovor star vijek i po, poznat svakom studentu prava do februara prve godine, a bibliotekarima, valjda, po službenoj dužnosti. Ali izgleda, ne i Slavici.
Markova prava istekla su najkasnije 1971., u godini kad je čovjek već bio na Mjesecu, a Nova knjiga je bila u mislima vudu lutki Vudstoka.
Od tada je Markova literatura javno dobro, kao azbuka, kao Lovćen, kao gravitacija: besplatan, svačiji i ničiji. Kupiti ekskluzivna prava na njega izvodljivo je koliko i kupiti ekskluzivna prava na vjetar: možeš potpisati ugovor, uredno platiti, izdati fakturu sa PDV-om, sazvati i konferenciju za štampu ali vjetar će i dalje duvati svima, potpuno nesvjestan da je promijenio vlasnika.
A ako vam duvanje vjetra zvuči poznato, to nije slučajno: direktorica je kod Nove knjige , koja je kupila nepostojeća prava na Marka, objavila zbirku pod naslovom „Lovac na vjetar". Nova knjiga, dakle, ima zaokruženu specijalizaciju: prvo vjetar lovi u stihu, pa otkupi prava na koja nema pravo, pa ga na kraju i fakturiše.
Vrhunski biznis model: vertikalna integracija nedostižnog.
Tu se postavlja pitanje za anale obligacionog prava: od koga su kupljena prava koja ne postoje? Ko se to legitimisao kao vlasnik nečega što od 1971. nije ničije? Šta je tačno naplatio i, čisto tehnički, na koji se račun uplaćuje pokojniku?
1/2
