Zvonimir Despot

NOVA KNJIGA IZ DESPOT INFINITUSA! RUSKA AGRESIJA NA UKRAJINU Ukrajina između rata i nestabilnosti autora Mirka Bilandžića i Ivana Burazina Amerikanci su imali precizne obavještajne podatke o ruskoj agresiji, ali i netočne obavještajne procjene o ukrajinskom odgovoru. Jesu li procjene o brzom porazu Ukrajine razlog oklijevanja Zapada u pružanju pune pomoći Ukrajini u početku rata? Imajući u vidu i pogrešne ruske obavještajne procjene, utemeljeno je postaviti pitanje što bi se dogodilo da je Zapad u punom opseg upružio pomoć Ukrajini na početku rata? Je li Ruska Federacija mogla biti i poražena u početnoj fazi rata? No izborom Donalda Trumpa na predsjedničku funkciju američki se strateški stav, barem retorički, promijenio. Uz odlučnu usmjerenost na završetak rata dolaskom administracije predsjednika Trumpa u taj je proces unesena dimenzija strategije nepredvidivosti koja na sceni nije bila pola stoljeća. Link na knjigu - despot-infinitus.com/proizvod/ruska…

Na fotografiji je krajnje desno mladi augustinski svećenik Robert Francis Prevost koji će 2025. godine postati papa Lav XIV., a prosvjeduje protiv postavljanja američkih projektila u Comisu početkom 1980-ih. Događaji u Comisu (Sicilija) početkom 1980-ih bili su jedna od ključnih točaka hladnoratovskih napetosti u Europi. Godine 1979. NATO je donio odluku o raspoređivanju novih nuklearnih projektila srednjeg dometa (Pershing II i krstarećih projektila Tomahawk) u zapadnoj Europi. To je bio odgovor na sovjetsko postavljanje projektila SS-20 usmjerenih prema europskim gradovima. Zračna baza Magliocco u Comisu odabrana je kao jedna od glavnih baza za smještaj 112 američkih krstarećih projektila. Zbog svog položaja na jugu Italije, baza je omogućavala kontrolu nad Sredozemljem i doseg do ciljeva u istočnoj Europi i Sjevernoj Africi. Najava dolaska projektila izazvala je ogroman otpor javnosti. Comiso je postao središte europskog mirovnog pokreta. Tisuće prosvjednika iz cijelog svijeta dolazilo je na Siciliju. Osnovani su kampovi u kojima su aktivisti živjeli i prosvjedovali ispred ulaza u bazu, često se sukobljavajući s policijom. Iako je službeni Vatikan bio u osjetljivoj poziciji zbog hladnoratovskih savezništva, mnogi su se kršćanski aktivisti, svećenici i redovnici pridružili prosvjedima. Njihov je argument bio da je gomilanje nuklearnog oružja u suprotnosti s evanđeoskom porukom mira. Napetosti su počele popuštati potpisivanjem Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) između SAD-a i SSSR-a 1987. godine. Projektili su povučeni iz Comisa do 1991. godine, a baza je kasnije pretvorena u civilnu zračnu luku.

Novoizabrani predsjednik slovenskog parlamenta i vođa krajnje desne stranke Resni.ca Zoran Stevanović izjavio je da namjerava održati referendum o izlasku zemlje iz NATO-a. "Moram reći da smo narodu obećali referendum o pitanju izlaska iz NATO-a i taj ćemo referendum održati", rekao je Stevanović za javnu radioteleviziju RTVSLO. Stevanović je naglasio da njegov stav nije usklađen ni s jednom stranom silom. "Nemam proruske stavove, samo proslovenske", rekao je. "Smatramo da Slovenija mora voditi svoju politiku neovisno, suvereno." Govoreći o svojim diplomatskim planovima, Stevanović je rekao da namjerava otputovati u Moskvu. "Želio bih graditi mostove i dobro surađivati sa svim zemljama, bez obzira na zid koji je izgrađen između Zapada i Istoka", rekao je. Trebam pojasniti da je njegov otac Srbin koji je doselio u Sloveniju i oženio Slovenku. Pitanje svih pitanja, na koga je sin? Rekli bi, srpska i ruska posla, ništa više! No možda ne ostane dugo na ovoj funkciji jer su u Sloveniji mogući novi izbori budući da ni jedna strana nakon nedavnih izbora ne može sastaviti vlast, pa možda i njemu propadne plan za put do Moskve i za izlazak iz NATO-a. Još jedna proruska bitanga.

Znači, da zaključim današnji dan nakon povijesnih mađarskih izbora - ovo je dan za slavlje! Mađari su zbacili s vlasti Orbana koji im je uništio zemlju, osiromašio je, demokratski i na svaki način unazadio, a on i njegov uski krug su se enormno obogatili. Mađari su pokazali da imaju osjećaj za trenutak jer je danas bilo više nego važno odbaciti Orbana i zbog Mađarske i zbog Europske unije. Mađarska će dobiti proerupsku vlast, Europska unija će dobiti ponovno Mađarsku s kojom se može raditi, Hrvatska će dobiti opet normalnog susjeda, Ukrajina će dobiti europski novac za obranu, Trump i njegovi klauni više nemaju što tražiti po Europi, Putin je izgubio najvažnijeg saveznika u EU, u Beogradu je potop jer Vučić roni debele suze, slovački Fico je također na aparatima, kao i češki Babiš, a jedino je naš Milanović sad na dobitku - jer će Orban sad imati puno više vremena da njih dvojica zajedno jedu i piju, osim ako Orban ne završi u zatvoru, pa će ga Milanović uredno posjećivati. Zoki, baš ti se posrećilo!

Prime Minister Viktor Orbán has just called to congratulate us on our victory.

Mađarski premijer Viktor Orbán obratio se na izbornoj večeri Fidesza i priznao poraz na izborima. Rekao je da je "rezultat jasan” te da je već čestitao pobjedničkoj stranci. Dodao je i da je ishod izbora bolan za Fidesz. Crni dan za Trumpa, Putina, Vučića, Milanovića...

HDZ ima Zajednicu poduzetnika i obrtnika koja je održala izborni sabor. Šef stranke i premijer Andrej Plenković i ovdje je iskoristio priliku da se pohvali svojim postignućima. Nema rasprave, nema škakljivih pitanja, nema ničeg što bi moglo uzrujati šefa stranke. Sve se odradi aklamacijom, kao u neko ne tako davno doba. Premijer poduzetnike i obrtnike HDZ-a potiče na još veći angažman, kao i na zajedničko osmišljavanje mjera koje usmjeravaju gospodarstvo prema većoj inovativnosti, konkurentnosti i izvoznoj orijentiranosti! Evo, odmah predlažem prvi novi angažman ove Zajednice u zaštitu poduzetnika i javnog novca jer poduzetnici pune proračune. Naime, već danima mozgam kako je u pet godina iz Hrvatskog skijaškog saveza moglo ispariti čak oko 30 milijuna eura! I pitam se kako to nitko nije primijetio, kakvu su to kontrole, kako nitko nije vidio da ekipa živi život daleko iznad svojih realnih mogućnosti, da nitko ništa nije prijavio, posumnjao... Ali očito da je moguće dok se mafijaško klupko sasvim slučajno nije počelo odmotavati. I koliko je još takvih mafijaških bandita koji sišu javni novac, odnosno proračunski novac, odnosno NAŠ novac. Evo, baš si zamišljam, da li ovi poduzetnici i obrtnici iz HDZ-a mogu zamisliti ovakvu situaciju u privatnom sektoru, osim ako Porezna uprava nekome nije zažmirila, ako inspekcija nekome nije zažmirila, pa se porezni dug nagomilao, pa se radilo mimo zakona... Jer politička podobnost i veze svašta čine. Ali kod poštenog privatnika, a držim da je većina takva, to je doista nemoguće. Evo i zašto... Država je uvođenjem prve fiskalizacije pod kontrolu stavila veliki dio platnog prometa, gdje Porezna uprava u istom trenutku ima uvid u sve nastale račune svakog pravnog subjekta koji podliježe fiskalizaciji. To se protegnulo na niz drugih poslovnih subjekata od početka ove godine kad je uvedena druga faza fiskalizacije. Znači, Porezna uprava u realnom vremenu vidi svaki izdani račun, prodajne transakcije, vidi cijeli krvotok privatnog sektora. Ne trebam ni nabrajati sve moguće inspekcije, rigorozne kazne, iživljavanje nad privatnicima, traženje dlake u jajetu samo da bi se ispisala kazna jer se privatnika, posebno malog, u ovoj državi promatra kao zlotvora koji ima namjeru prevariti državu. I onda se pitam, pitaju li se ovi poduzetnici u HDZ-u, ako se država toliko trudi, toliko ulaže u kontrolu privatnog sektora, zašto takve iste mjere ne poduzme i za kontrolu javnog novca? Kako je moguće da se privatnika unaprijed tretira kao lopova, a da se u HSS-u opljačka 30 milijuna eura i da to doznamo tek za pet godina, i ako je to uopće kraj. I ne samo u HSS-u, pa godinama smo svjedoci kako se krade javni novac na svim razinama, i država opet ništa ne čini da uvede rigorozne kontrole kao za privatni sektor. Zašto takva diskriminacija? Pitam se kakvi su to poduzetnici koji sjede u HDZ-u i ne postave to pitanje svom šefu stranke? Zašto se nešto ne poduzme? Ili su oni stranački poduzetnici, pa im je baš svejedno, baš ih briga? Jer ako si u stranci, onda idu unosni poslovi, pa ne pitaj, ne talasaj... U Hrvatskoj je svašta apsurdno i nakaradno, a jedan od najvećih apsurda je upravo taj maćehinski odnos države prema kontroli trošenja javnog novca, i to NAŠEG novca. I da, zašto se ljudi ne bune? Kod nas je sve to već postalo normalno, pa ljudi svaku aferu zabilježe, prokomentiraju, i idu dalje, do nove afere, i to je sve. Kao da baš nikoga nije briga kolike su milijarde i milijarde dosad isparile u nečije džepove. Takva apatija i neučinkovitost države glavni su poticaj za krađu poput ove u HSS-u. Dokad tako?

Hrvatska povjesničarka sa španjolskom adresom dr. sc. Nikolina Židek - profesorica na IE University Madrid, School of Politics, Economics, and Global Affairs, te docentica na Sveučilištu Carlos III u Madridu, proučava "delikatni" dio suvremene hrvatske povijesti - hrvatsku poslijeratnu političku emigraciju, pogotovo onu u Argentini, gdje se sklonio vrh ustaškog pokreta, pa i sam njezin vođa (poglavnik) Ante Pavelić, koji se tzv. štakorskim kanalima ("ratlines") uspio domoći "gostoprimstva" tamošnjeg populističkog režima Juana Dominga Peróna. Ovih dana izašla je njezina intrigantna knjiga "The Croatian Diaspora in Argentina - From Martyrs to Memory Guardians" (Hrvatska dijaspora u Argentini - od mučenika do čuvara sjećanja) u izdanju Central European University Pressa u suradnji s Amsterdam University Pressom. Židek je proučavala argentinske i urugvajske arhive, ali i mnogobrojne dokumente iz jugoslavenske ambasade u Buenos Airesu, te druge arhive u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji i Srbiji. Nikolina Židek, zanimljivo, prvi val hrvatske emigracije naziva "peronosporom", a drugi "dijasporom", jer su Hrvati u Argentinu počeli dolaziti već u 19. stoljeću zbog pošasti bolesti vinove loze koja je dodatno osiromašila jadranske krajeve. No, u Hrvatskoj našu emigraciju u Argentini uglavnom percipiramo isključivo kroz političku. - Radi se o ekonomskoj i političkoj emigraciji, koje se u kolokvijalnom govoru označavaju kao "peronospora" i "dijaspora". Pojmovi "ustaška" ili "neprijateljska" emigracija bili su ponajprije korišteni u jugoslavenskom razdoblju, kaže nam na početku razgovora Nikolina Židek. - Argentina nije bila destinacija samo poslijeratne političke emigracije, ali je zbog nje s vremenom postala najpoznatija upravo po tom valu. Velik broj ljudi iselio je još prije Prvog svjetskog rata te između dvaju ratova kao ekonomski emigranti, uglavnom s dalmatinskih otoka i obale. Ti su iseljenici dolazili s putovnicama Austro-Ugarske, Italije ili Kraljevine SHS/Jugoslavije, često bez jasno artikuliranog nacionalnog identiteta, a većinom i s nižom razinom obrazovanja. Politička emigracija stariju ekonomsku emigraciju često nije smatrala jasno hrvatskom, nego jugoslavenskom. S druge strane, starija emigracija poslijeratne je doseljenike doživljavala kao politički radikalne i zatvorene u vlastite organizacije. Postojao je, dakle, i kulturološki i politički raskol, koji se očitovao u odvojenim institucijama, društvima i društvenom životu. Tek nakon stjecanja neovisnosti dolazi do pokušaja "rekroatizacije" starije emigracije iz Zagreba. U početku politička emigracija takve procese nije prihvaćala, no s vremenom dolazi do postupnog približavanja i svojevrsnog toleriranja. Zašto je podnaslov knjige od "mučenika do čuvara sjećanja". Ta se emigracija s vremenom postavila kao "izvorni Hrvati" neokaljani "Jugoslavijom i komunizmom". Jesu li oni sebe predstavljali kao hrvatskiji Hrvati od onih u Hrvatskoj u vrijeme "komunizma"? - Knjiga se bavi međugeneracijskim prenošenjem sjećanja te prati promjene u narativu unutar hrvatske političke emigracije: od prve generacije koja je došla kao odrasla, preko njihove djece koja su stigla kao mala ili su rođena u Argentini, pa sve do treće i četvrte generacije - unuka i praunuka. Upravo te mlađe generacije postupno preuzimaju ulogu "čuvara sjećanja". Međutim, to sjećanje su s vremenom selektivno oblikovali i "pročistili" elementi koji ne odgovaraju izgradnji identiteta "pravih Hrvata" - onih koji su, prema tom narativu, morali napustiti domovinu jer su zagovarali neovisnu Hrvatsku. Na taj način razvija se samopercepcija emigracije kao autentičnijeg, "neokaljanog" dijela hrvatskog naroda, nasuprot stanovništvu u socijalističkoj Hrvatskoj. U kontekstu Hladnog rata dodatno se učvršćuje narativ o sebi kao žrtvama jugokomunizma i domoljubima koji su, budući da su antikomunisti, ujedno i demokratski orijentirani. Takvo samopredstavljanje omogućilo je pozicioniranje emigracije kao čuvara hrvatske nacionalne svijesti, pa i kao "većih Hrvata" od onih koji su živjeli u Jugoslaviji. Proučavali ste arhive jugoslavenske ambasade - je li postojao "čovjek" zadužen za ustašku emigraciju te je li bilo doušnika i ubačenih agenata među "ustaše"? - Ono što posebno upada u oči jest razina informiranosti diplomatskih i obavještajnih struktura o aktivnostima emigracije. Iz arhiva je vidljivo da su raspolagali vrlo detaljnim podacima: adresama, pseudonimima, telefonskim brojevima, kao i informacijama o unutarnjim odnosima među brojnim, međusobno rascjepkanim skupinama. Dobro su poznavali tko je tko unutar političke emigracije te dinamiku njihovih sukoba i suradnji. Hrvatska politička emigracija predstavljala je i važan kamen spoticanja u bilateralnim odnosima Argentine i Jugoslavije, zbog čega je bila predmet stalnog interesa i praćenja jugoslavenske ambasade, iako se iz dostupnih izvora ne može uvijek jasno identificirati jedan konkretan "čovjek" zadužen isključivo za tu temu, nego prije širi aparat koji je pratio emigraciju. Je li ikad postojala mogućnost izručenja Pavelića Jugoslaviji? - Realno ne, ali ga je Jugoslavija ipak tražila još od 1951., no Perónova Argentina pronalazila je sve moguće izgovore da to izbjegne ili odbije: da ga ne mogu locirati, da ne priznaju optužbe za političke zločine, da se boje da ne bi imao pošteno suđenje i da bi bio pogubljen, a da argentinski zakon ne predviđa smrtnu kaznu, te konačno da ne postoji bilateralni sporazum o izručenju. Osim toga, sve do svrgavanja Peróna s vlasti, jugoslavensko predstavništvo imalo je status predstavništva, a tek 1956. dobilo je status ambasade. Nakon neuspjelog atentata na Pavelića 10. travnja 1957. i njegova intervjua La Prensi 12. travnja 1957., gdje je potvrđeno da se nalazi u Argentini, tisak je počeo masovno pisati o Paveliću i režimu NDH, te je krajem travnja izdan nalog za njegovo uhićenje. Zbog odbijanja izručenja po toj osnovi, ali i zato što je sličan slučaj protiv Andrije Artukovića propao u SAD-u, ovoga puta jugoslavenska optužnica protiv Pavelića nije bila za ratne niti političke zločine, nego za obične zločine, temeljeći svoj zahtjev na argentinskom kaznenom zakonu. Pavelić je unaprijed znao za nalog za uhićenje, pa je pobjegao. Ambasada SFRJ zbog toga je prosvjedovala pred argentinskim institucijama, a ove su pak krivile jugoslavenske vlasti za pogrešno upravljanje slučajem i preveliki publicitet. Međutim, činjenica je da 1957. godine Jugoslavija i Argentina još nisu imale bilateralni sporazum o izručenju. Kako se ustaška emigracija uklopila u argentinski politički život tijekom Hladnog rata, pogotovo jer znamo da su tada uglavnom na vlasti bili radikalna desnica i vojne hunte. - Od 1930-ih godina u Argentini su se izmjenjivale diktature i demokratske vlasti različitih ideoloških provenijencija - od liberalnih do konzervativnih. Ono što je svakako pogodovalo hrvatskoj političkoj emigraciji bila je snažna antikomunistička atmosfera, koja je obilježila velik dio hladnoratovskog razdoblja. U takvom kontekstu emigracija je relativno lako pronalazila prostor djelovanja, kako u razdobljima vojnih diktatura tako i tijekom kratkotrajnih demokratskih vlada. Emigracija je izgradila sliku prema kojoj je ona autentičniji, "neokaljani" dio naroda, za razliku od onih koji žive u socijalističkoj Hrvatskoj Antikomunizam je postao ključni element njihova političkog identiteta i način legitimacije. Time su se predstavljali kao saveznici u borbi protiv komunizma, što je olakšavalo kontakte i s autoritarnim režimima, ali i s dijelom političkog spektra koji je, i u demokratskim razdobljima, dijelio snažno antikomunističko raspoloženje. S povratkom demokracije u Argentini tijekom 1980-ih dolazi do vidljive promjene u samopredstavljanju emigracije. Naglasak se sve više stavlja na prodemokratski diskurs, uz isticanje pitanja ljudskih prava i kritiku političkih prilika u Jugoslaviji. Na taj način emigracija prilagođava svoj identitet novom političkom kontekstu: od primarno antikomunističkog narativa prema retorici demokracije, nacionalnog samoodređenja i zaštite ljudskih prava. Kakav je odnos Franje Tuđmana bio prema argentinskoj emigraciji, s obzirom na to da je, čini se, više naginjao kanadskoj, odnosno "otporaškoj" koja se naslanjala na ideje pomirbe Maksa Luburića. - Stav Franje Tuđmana prema emigraciji postupno se rekonfigurirao od 1960-ih do kraja 1980-ih, a zatim i tijekom 1990-ih. Njegov odnos prema argentinskoj emigraciji posebno je vidljiv kroz pokušaj imenovanja Ive Rojnice prvim veleposlanikom Republike Hrvatske u Argentini te kroz govor prilikom posjeta Argentini u prosincu 1994. godine. Tom je prilikom Tuđman susret s emigracijom opisao kao "jedan od onih susreta koji nadilaze samu povijest… kada se iseljena i progonjena Hrvatska sastaje s hrvatskim vodstvom, što je znak da konačno imamo slobodnu, neovisnu, suverenu i međunarodno priznatu državu", čime je preuzeo narativ koji je emigracija čuvala desetljećima. U početku nije izravno govorio o NDH i ustašama, nego o "življenju sna o kojem je hrvatski narod sanjao stoljećima… za koji su heroji, intelektualci i hrvatski narod umirali", odnosno o idealu slobodne i neovisne Hrvatske. NDH je izričito spomenuo kao dio tog sna o neovisnoj državi koju su Hrvati izgubili "na kraju Drugog svjetskog rata", tumačeći taj gubitak "nejedinstvom hrvatskog naroda". Prema Tuđmanu, to je nejedinstvo prevladano 1990-ih ujedinjenjem domovinske i iseljene Hrvatske kao dvaju stupova Republike Hrvatske. U tom je kontekstu zagovarao pomirenje "onih koji su se borili na suprotnim stranama u Drugom svjetskom ratu, vjerujući da se bore za Hrvatsku", čime je pokušao integrirati i političku emigraciju u širi nacionalni projekt. Argentinska emigracija zapravo je na neki način "stvorila" i politizirala bleiburški mit, tragediju i žrtvu, čak do toga da se to naziva genocidom i "stradavanjem Hrvata samo zato što su Hrvati". Kada se taj element Bleiburga počeo koristiti? - Argentinska emigracija svakako je sačuvala sjećanje na Bleiburg u vrijeme kada je ta tema u Jugoslaviji bila tabu. U njihovu narativu Bleiburg postaje svojevrsna "nulta godina" - temeljni događaj na kojem se gradi identitet zajednice kao isključivo žrtve. Upravo se kroz taj okvir postupno oblikuje i politički mit koji naglašava stradanje i progon. Važnu ulogu u tome imalo je izdavanje knjige "La tragedia de Bleiburg" 1963. godine u Argentini. Riječ je o prvoj knjizi o Bleiburgu objavljenoj na stranom jeziku, španjolskom, uz sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom. Nakon nje se u emigrantskom diskursu učvrstio termin "tragedija", koji postaje dominantan način označavanja tog događaja. Pojam "genocid" u hrvatskoj dijaspori u Argentini počinje se koristiti ponajviše tijekom 1980-ih. Na to su utjecali snažna armenska zajednica, koja je promovirala termin u vlastitom povijesnom kontekstu, te argentinski politički diskurs koji je tim pojmom opisivao zločine vojne diktature i prisilne nestanke. U takvom okruženju hrvatska emigracija preuzima isti koncept i primjenjuje ga na Bleiburg, dodatno naglašavajući narativ kolektivnog stradanja. Imamo detalje iz argentinskih arhiva: Riješen je misterij kako je Pavelić pobjegao iz NDH, tko ga je štitio i kakvo je bogatstvo uzeo sa sobom! Je li bilo pokušaja redefinicije NDH u emigraciji i na koji način? Je li Pavelić na bilo koji način dovodio u pitanje svoju politiku? - U emigraciji je djelovalo više političkih organizacija - od Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (kasnije podijeljenog na heferovce i vrančićevce) do Hrvatske republikanske zajednice, Hrvatskog narodnog odbora, Hrvatskog narodnog otpora i drugih. Razlike među njima bile su ideološke, generacijske i osobne, ali većina je dijelila cilj stvaranja slobodne i suverene hrvatske države. Tek osnivanjem Hrvatskog narodnog vijeća 1974. dolazi do pokušaja zajedničke strategije. Unutar emigracije postojale su različite interpretacije NDH - od naglašavanja kontinuiteta borbe za državnost do distanciranja od njezina političkog sustava. Raspravljalo se i o metodama djelovanja: dio organizacija zagovarao je politički rad, dok su radikalnije skupine prihvaćale i nasilne metode. Istodobno se vodila rasprava o odnosu prema domovini, pri čemu HNV postupno formulira ideju emigracije kao mosta između iseljene i domovinske Hrvatske. Slučaj Dinka Šakića bio je snažan udarac narativu dijela emigracije o "čistoj" borbi i Jasenovcu kao jugoslavenskoj propagandi, osobito jer je izručen i osuđen u Hrvatskoj za vrijeme franje Tuđmana Većina organizacija zagovarala je buduću demokratsku, ustavnu republiku, a ne obnovu NDH u izvornom obliku. NDH se sve više interpretirala kao povijesni izraz težnje za državnom samostalnošću, dok su konkretna rješenja zamjenjivana konceptima nacionalnog jedinstva i demokracije. Sam Pavelić pritom nije bitno dovodio u pitanje vlastitu politiku; reinterpretacije su uglavnom dolazile iz drugih organizacija i mlađih generacija emigracije. Kako se sam Pavelić osjećao u Argentini. Je li se bojao izručenja, izdaje ili da ga netko ne ubije? - Dostupni podaci pokazuju određenu ambivalentnost njegove situacije. S jedne strane, u Argentini se kretao relativno slobodno i održavao kontakte unutar emigracije, što upućuje na osjećaj određene sigurnosti i političke zaštite. S druge strane, imao je vlastito osiguranje i čuvare, što pokazuje da je ipak postojao oprez i svijest o mogućim prijetnjama, bilo od izručenja, infiltracije ili atentata. Neupitna je činjenica da je na njega izvršen atentat 1957. godine, u kojem je teško ranjen. Taj događaj potvrđuje da su prijetnje bile stvarne i da je, unatoč relativnoj slobodi kretanja, živio u okolnostima koje su zahtijevale stalne sigurnosne mjere. Dido Kvaternik napisao je u svojim memoarima da je Pavelić bio kvisling te da su "u ime hrvatstva odbacili naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije"? - Njih dvojica razišli su se još 1943. godine. Prema Kvaternikovu sinu, tek su se jednom slučajno susreli u Buenos Airesu, kada je Kvaternik ušao u podzemnu željeznicu, ugledao Pavelića i odmah izašao. Kvaternik nije bio jedini koji se u emigraciji distancirao od Pavelića. Razilaženja su postojala i među drugim istaknutim pripadnicima emigracije, a ta neslaganja dodatno su pridonijela njihovoj fragmentaciji i stvaranju različitih političkih organizacija. Je li se nastojala pozicionirati kao žrtva komunističkog progona, kako bi se otarasila nacifašističkog i zločinačkog bremena. Jesu li oni prihvatili ono "moji nisu bili ustaše, odnosno zločinci i nacisti" već "borci za Hrvatsku", a u toj borbi je sve dozvoljeno. - Moje se istraživanje ne bavi primarno Pavelićem i NDH, nego prije svega narativom koji se oblikovao i učvrstio u emigraciji te se potom međugeneracijski prenosio. Taj je narativ postupno izostavljao ili marginalizirao sve elemente koji bi mogli dovesti u pitanje sliku emigracije kao žrtve jugokomunističkog progona "samo zato" što se borila za neovisnu Hrvatsku. U tom okviru naglasak je stavljen na stradanje, progon i političku represiju, dok su neugodni aspekti - poput odnosa prema nacizmu, fašizmu i karaktera NDH - potiskivani ili reinterpretirani. Kolaboracija s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom često se objašnjavala kao rezultat povijesnih okolnosti, odnosno kao "slučajnost" u kojoj su upravo te sile priznale hrvatsku državu. Na taj način fokus se pomicao s ideoloških i političkih obilježja NDH na ideju borbe za državnu neovisnost. Istodobno se istraživanje bavi i društvenim stupovima očuvanja tog identiteta i narativa unutar emigracije. To uključuje ulogu kulturnih i društvenih udruga, hrvatskih škola i obrazovanja, komemorativnih praksi te važnost endogamnih brakova unutar zajednice. Upravo su ti mehanizmi omogućili dugoročno očuvanje specifične interpretacije prošlosti i njezino prenošenje na mlađe generacije. Takva interpretacija omogućila je samopredstavljanje emigracije prvenstveno kao političkih boraca za hrvatsku državu, a ne kao nositelja kompromitiranog režima. Time se učvršćivala slika o vlastitoj ulozi žrtve i legitimnom nastavku borbe za nacionalnu samostalnost, pri čemu su kontroverzni ili kompromitirajući elementi sustavno potiskivani iz kolektivnog sjećanja. U Hrvatsku se vratio čim je mogao. Grozio se monetizacije ljubavi prema domovini: ‘Bullshit, lipi moj‘ Koliko je značajan slučaj Dinka Šakića? Je li on bio važniji za pročišćenje argentinske savjesti jer u samoj Hrvatskoj nije imao neki učinak na javnost koji bi se ticao odnosa prema NDH. - Slučaj Dinka Šakića bio je snažan udarac narativu dijela emigracije o "čistoj" borbi i Jasenovcu kao jugoslavenskoj propagandi, osobito jer je izručen i osuđen u Hrvatskoj za vrijeme Tuđmana. Time je dovedena u pitanje slika emigracije kao isključive žrtve. Utjecaj je bio izraženiji unutar emigracije nego u Hrvatskoj, jer je izravno doveo u pitanje njezine identitetske temelje. Kakav je bio utjecaj samog Pavelića na emigraciju ne samo u Argentini, jer su ga mnogi emigranti prekrižili, ali danas je dojam da ga se nastoji rehabilitirati, pogotovo u Hrvatskoj. - Pavelić je umro 1959. godine i kasnije se njegova stranka rascijepila na dvije struje. Hrvatska politička emigracija je puno veća i složenija i ne bi se trebala svoditi samo i isključivo na Antu Pavelića. To je jedna od najvećih pogrešaka percepcije dijaspore u Hrvatskoj. Danas se nastoji NDH i ustaški pokret lišiti njegove nacifašističke suštine i zločina, Jasenovca, rasnih zakona i sve svesti samo na hrvatsku državu, Bleiburg i antikomunizam, partizane proglasiti neprijateljima hrvatstva, a Jugoslaviju negacijom svega hrvatskog. - Takve interpretacije imaju svoje korijene u narativima koji su se oblikovali unutar hrvatske političke emigracije, osobito u Argentini tijekom Hladnog rata. Tamo se postupno učvrstila interpretacija koja je naglašavala Bleiburg, progon i antikomunizam kao središnje elemente kolektivnog identiteta, dok su se aspekti poput nacifašističkog karaktera NDH, rasnih zakona i zločina, uključujući Jasenovac, marginalizirali, potisnuli ili negirali. Istodobno se Jugoslavija predstavljala kao negacija hrvatske državnosti, a partizanski pokret često kao suprotan hrvatskim nacionalnim interesima i kao takav nehrvatski. Upravo zato smatram da je moje istraživanje važno u tom kontekstu. Ono ne analizira samo sadržaj tog narativa, nego i načine na koje se on učvrstio, održao i međugeneracijski prenosio kroz emigrantske institucije, komemoracije, obrazovanje i društveni život. Također pokazuje kako se takav interpretativni okvir, oblikovan u emigraciji, nakon 1990-ih postupno prelijeva i u demokratsku Hrvatsku, gdje postaje dio šireg javnog i političkog diskursa da bi danas dobio puni zamah. Je li za vas bizarna epizoda da su se u Argentini družili Pavelić i Milan Stojadinović te čak dijelili Jugoslaviju, pri čemu je Pavelić opet dio obale (Dubrovnik) prepustio Srbiji? - Razgovori su postojali, ali nema dokaza o formalnom sporazumu. Prema svjedočanstvima, Pavelić nije prepustio Dubrovnik Srbiji nego je smatrao da bi se Dubrovčani trebali sami opredijeliti. Sve ostaje na razini posrednih svjedočanstava i neformalnih razgovora dvojice "pregaženih političara" koji su se kasno sjetili, kako je komentirao Vinko Nikolić. Jutarnji list

O identitetskim korijenima rusko-ukrajinskog rata: Uz novu knjigu Mirka Bilandžića i Ivana Burazina Pisanje o sadašnjim događajima zahtjevno je zbog teškoće izlaska iz točke promatranja. Bilo da se radi o prostornoj ili vremenskoj točki gledišta, razumijevanje procesa u pokretu teže je nego razumijevanje nekog događaja. Za „statično promatranje” često nije potrebno ništa više od nekoliko ponovljenih fraza, prepričanih teorija i ostalog što čini korpus znanja, odnosno onog što nazivamo „pučko znanje”. Kao posljedicu toga možemo vidjeti niz javnih djelatnika predstavljenih kao analitičari, teoretičari i influenceri kako svakodnevno tumače nedavne događaje. Količina tema i područja koje oni pokrivaju na prvi pogled može iznenaditi. No, dubljim iščitavanjem analiza vide se sve njihove mane: osim ponavljanja već mnogo puta ponovljenog, „statične” analize kao potvrdu uzimaju citate uglednih imena, bilo iz akademskih ili stručnih krugova. No, često su i ti citati ili prenošenje misli izvučeni iz konteksta ili površno shvaćeni. S druge strane, „dinamično promatranje”, razumijevanje procesa kao kretanja, nastoji shvatiti procese koji se trenutno odigravaju u svojoj punini, utvrditi uzroke i povode iz prošlosti, razumjeti motivacije i smjerove sadašnjeg kretanja te naposljetku, ako ne već dati, onda predvidjeti moguće ishode procesa u budućnosti. Takav pristup zahtijeva multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. Inflacija znanstvenih radova o Ukrajini Ruska agresija na Ukrajinu, Rusko-ukrajinski rat ili, kako se popularno naziva u medijskom prostoru, „Rat u Ukrajini” ušao je u petu godinu trajanja. I zbog samog svog trajanja i intenziteta događanja predstavlja najbolji primjer svih teškoća u analiziranju i promatranju sadašnjosti. Stranica ScienceDirect tako od 2022. do danas bilježi 9.305 znanstvenih jedinica (knjiga, prikaza radova, znanstvenih članka) objavljenih na engleskom jeziku koji imaju referencu na rat Ukrajine i Rusije, odnosno ruske agresije na Ukrajinu. Za usporedbu, u razdoblju između 2014. i 2021. on broji 2.561. Zanimljivo je vidjeti da njihov broj u razdoblju 2003. do 2013., kada su samo rijetki stručnjaci na Zapadu predviđali mogućnost sukoba, iznosi 1.836, pri čemu se dobar dio znanstvenih radova o Ukrajini iz tog doba odnosi na teme poput „politika sjećanja“ na Drugi svjetski rat u Ukrajini i Rusiji ili sporove između te dvije države. Svojim trajanjem i intenzitetom rusko-ukrajinski rat, pogotovo od 2022., ostat će upamćen kao jedan od najvažnijih povijesnih događaja 21. stoljeća. Osim toga, ne nazire se njegov završetak. I dok ovo pišem, neke od stotinjak vijesti koje svakodnevno stižu su one o napredovanju ukrajinske ofenzive, sve glasnijeg negodovanja u Rusiji oko ograničenja Interneta te o sporazumu koji bi Aleksandar Lukašenko, Putinov saveznik u agresiji na Ukrajinu, trebao sklopiti sa SAD-om. Uzimajući sve to u obzir, objavljivanje knjige koja na znanstveni način želi obraditi pitanje rusko-ukrajinskog rata i ruske agresije na Ukrajinu predstavlja izazov sam po sebi. Količinu informacija treba filtrirati u različite korpuse znanja, a potom uz pomoć već postojećih teorija napraviti analizu. I samo pitanje količine informacija te brze izmjene događaja, radove i knjige koji su danas objavljeni ili se u ovom trenutku pišu, mogu već sutra ili sljedeće godine učiniti bezvrijednima. Bio je to slučaj s mnogim radovima objavljenim u razdoblju između 2022. i 2025. godine, a da radove nastale prije 2022. i ne spominjemo. Nova hrvatska knjiga o Ukrajini Na hrvatskom izdavalačkom tržištu dosad je izašlo tek nekoliko knjiga koje se dotiču rusko-ukrajinskog rata. Iako pisane više nego korektno te ih sigurno neće „progutati vrijeme”, rasprave o tom sukobu ostale su ograničene na dnevnu analitiku i međusobne unutarnjopolitičke sukobe. U kontekstu skromne javne rasprave te malog i siromašnog izdavalačkog tržišta, nedavno je u biblioteci „Svjetska povijest” izdavača Despot infinitus d.o.o. izašla knjiga Ruska agresija na Ukrajinu: Ukrajina između rata i nestabilnosti autora dr. sc. Mirka Bilandžića i dr. sc. Ivana Burazina. Brzina i protok informacija odavno su zamijenili opću kulturu i širinu znanja. „Barbarstvo specijalizacije”, o kojem je pisao Ortega y Gasset, pretvorilo je enciklopedijsko znanje u skup nabacanih činjenica. Često se ističe kako današnji čovjek ne može razumjeti svoje vrijeme, opisati njegove glavne tokove niti izdvojiti bitno od nebitnog u vlastitoj epohi. Više ne postoje velike ideje, visoki umjetnički pravci i epohe. Možda bi bilo najbolje današnju epohu prepustiti budućim generacijama na proučavanje i opisivanje. Posljedično tomu, mnoge današnje analize i knjige ostat će zaboravljene i beskorisne. Knjiga "Ruska agresija na Ukrajinu: Ukrajina između rata i nesigurnosti", međutim, zahvaljujući svojem multidisciplinarnom i pluriperspektivnom pristupu te načinu na koji autori njime istražuju neuralgične točke i opća mjesta rata, zasigurno ne će pripadati toj skupini. Cijeli tekst na linku - misao.hr/2026/04/07/o-i…

U Irskoj su danas masovni prosvjedi i blokade autocesta ušli u četvrti dan, a situacija je prilično napeta. Prosvjede predvode prijevoznici i poljoprivrednici zbog ekstremnog skoka cijena dizela i benzina. Cijene su dosegle rekordne razine (dizel oko 2,19 €, benzin oko 1,94 €) kao izravna posljedica eskalacije sukoba na Bliskom istoku i poremećaja u opskrbi kroz Hormuški tjesnac. Prosvjednici ne blokiraju samo autoceste sporim konvojima (tzv. "go-slow" protesti), već su blokirali i jedinu irsku rafineriju nafte u Whitegateu (Co Cork), glavna skladišta goriva u Dublinu, Galwayu i Limericku (Foynes) i glavne prometnice u centru Dublina (O'Connell Street) traktorima i kamionima. Zbog blokada je oko 100 benzinskih postaja već ostalo bez goriva, a vlada strahuje za opskrbu hitnih službi (hitna pomoć, vatrogasci). Irska vojska je dobila nalog da bude spremna upotrijebiti tešku mehanizaciju za uklanjanje blokada ako prosvjednici sami ne uklone vozila. Policija je prešla u "fazu prisilne provedbe" zakona i počela je s uhićenjima i uklanjanjem vozila jer blokade smatraju ugrozom nacionalne sigurnosti. Što prosvjednici traže? Znatno smanjenje trošarina i poreza na gorivo. Uvođenje gornje granice (cap) na cijene goriva dok traje kriza. Izravne subvencije za poljoprivrednike i prijevoznike kojima visoki troškovi ugrožavaju opstanak. Iako je vlada već ranije uvela paket pomoći od 250 milijuna eura, prosvjednici smatraju da je to nedovoljno s obzirom na to da su troškovi rada za mnoge doslovno udvostručeni u kratkom razdoblju. U Hrvatskoj nema nikakvih problema.

Domovinski pokret objavio priopćenje u kojem je stao u Trumpovu obranu te osudio "vrlo ružnu javnu, aktivističku i političku kampanju" koja se protiv njega vodi u Hrvatskoj. Iz stranke poručuju da takva kampanja "godinama nadilazi uobičajen interes javnosti" za zbivanja u SAD-u te da Hrvatsku i njezin državni sustav posredno prikazuje neprijateljski raspoloženima prema Americi. Vjerujem da je AP ponosan na svoje pulene, a i cijela država treba biti sretna da ima takvo rukovodstvo. Sve pršti od europskih vrijednosti i inteligencije. Ovi su baš uprli sve snage da nestanu sa političke scene…i dobro im ide, moram priznati. I za naše i za njihovo dobro, da čim prije nestanu!

Mislim da ni Vučić nema ovako kvalitetnog poltrona. Svaka čast Plenkoviću na talentu i daru za pronalazak ovakvih.

Ne slazem se, sramotno je danas traziti da ljudi rade za samo 2.200 eura. Sramotno je imati tako niske ciljeve za vrijedne radnike koji rade vazan posao! Ja želim da se te i takve koji bi prisilili ljude da rade za ru cifru, za koju kazu kako jedva pokriva potrebe, smijeni! Ja želim da prosjecna placa bude bar 4.650 eura, da uhvatimo prikljucak onima s kojima smo odavno bili u istoj zemlji - Austrijancima. Mi to zasluzujemo! Stoga, krenimo ka tome realnim planom. Pogledajmo istini u oči i otpustimo sve uhljebe koji odrađuju svojih 8 sati tjedno ili mjesečno. Dajmo im otpremnine i ispunimo sve iz zakona o radu i neka odu na zasluzeni odmor. Smanjimo birokraciju, uvedimo digitalizaciju i AI rjesenja i time smanjimo broj zaposlenih u javnoj upravi na 30%. Ubrzajmo stvari i olaksajmo gradjanima i poduzetnicima život. Ti koji su ostali bez uhljebljenja (ne posla jed da su htjeli stvarno raditi, odavno bi otisli u Njemacku ili Irsku) naći će stvaran posao u privatnom sektoru (radnika treba) ili mogu postati poduzetnici, pa isplatiti sebi i drugima bar te prosjecne minimalne crkavice od 2.200 eura. Obzirom da je to neki minimum minimuma a oni su pametni i vrijedni, zasigurno to nece biti problem. Time cemo povecati i BDP, smanjiti deficit proracuna, ostati ce i za vjecnu valutu - dječje vrtiće a i mirovine će lako upratiti prosjecne place. Pa kad to može Švicarska, možemo i mi! Saša Cvetojević

Nova knjiga iz Despot infinitusa! Da se ne zaboravi Zagorci o danima slave i ponosa - Hrvatsko zagorje u Domovinskom ratu kroz priče zagorskih ratnika Autor: Zdravko Senčar Opisan je prvi borbeno-demonstrativni let MiG-a 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, obrana Vukovara i nepristanak na predaju već odabir proboja iz okruženja prema Vinkovcima, obaranje neprijateljskog aviona iznad Dubrovnika, otimanje neprijateljeve zastave na Velebitu, prvi organizirani odlazak Zagoraca u sklopu zagorske 103. br ZNG/HV na karlovačko ratište... Knjiga želi oteti zaboravu sjećanje na Zagorce, u ovom slučaju na dio njih od preko 12 700 sudionika Domovinskog rata, koji su, iako na području Hrvatskog zagorja nije bilo neposrednih ratnih operacija, dali značajan, nemjerljiv i, svakako, jedinstven doprinos pobjedi u ratu. Više o knjizi - despot-infinitus.com/proizvod/da-se…

Papa Lav XIV. večeras je najoštrije do sada kritizirao Donalda Trumpa. Povod ovoj reakciji bila je Trumpova objava na platformi Truth Social u kojoj je zaprijetio da će "cijela jedna civilizacija umrijeti večeras" ako Iran ne ispuni zahtjeve i ne otvori Hormuški tjesnac do roka koji je istjecao u 20:00 sati po istočnoameričkom vremenu (što odgovara noćnim satima u Europi). Glavne točke Papine izjave dane u Castel Gandolfu su: Neprihvatljivost prijetnji: Papa je izravno imenovao Trumpa, nazvavši njegovu prijetnju uništenjem iranske civilizacije "uistinu neprihvatljivom". Kršenje međunarodnog prava: Upozorio je da bilo kakvi napadi na civilnu infrastrukturu predstavljaju kršenje međunarodnog prava. Poziv na otpor ratu: Pozvao je Amerikance i sve ljude dobre volje da se obrate svojim političkim vođama i zatraže odbacivanje rata te rad na miru. Kritika "instrumentalizacije Boga": Papa je naglasio da se Bog ne smije zazivati kako bi se opravdali napadi na druge zemlje, što se smatra odgovorom na retoriku Trumpove administracije koja ratne operacije često zaodijeva u religijski kontekst. Ovaj istup označava značajnu promjenu u vatikanskoj diplomaciji, budući da su pape ranije rijetko izravno prozivali svjetske vođe imenom, a Lav XIV. je to učinio kako bi pokušao zaustaviti daljnju eskalaciju sukoba na Bliskom istoku.

JD Vance je upravo s govornice u Budimpešti, stojeći pored Viktora Orbána, potvrdio američke napade na otok Kharg. Zatim je usred konferencije za novinare izvadio telefon kako bi provjerio nepročitanu poruku Stevea Witkoffa, Trumpovog posebnog izaslanika za pregovore s Iranom. Potom je izjavio da će rat završiti vrlo brzo i da SAD u svom arsenalu ima alate koje još nije odlučio upotrijebiti. Većina izvještavanja tretira signale o Iranu i signale o Ukrajini kao dvije odvojene priče. Oni to nisu. To je jedan potez. Vance je Trumpa i Orbána naveo kao dvojicu čelnika koji su učinili najviše za okončanje rata u Ukrajini. Predložio je Budimpeštu kao mjesto održavanja summita čelnika. Rekao je da je Orbán bio bolji od bilo koga u pomaganju Washingtonu da razumije što Ukrajincima treba i što Rusima treba za postizanje mira. Optužio je birokrate EU-a za strano uplitanje u izbore u Mađarskoj pet dana prije nego što Orbán izlazi pred birače. Sada držite oba konca istovremeno. Orbán je jedini čelnik NATO-a s dokumentiranim izravnim kanalom prema Putinu. On je također jedan od rijetkih europskih čelnika koji su javno usklađeni s Trumpovom transakcijskom diplomacijom. Rat u Iranu strukturno je uklonio opskrbu energijom iz Zaljeva s globalnih tržišta, što IEA naziva najvećim poremećajem u povijesti. To uklanjanje uništava primarnu rusku polugu nad Europom — energetsku ovisnost — jer Europa sada grozničavo traži ne-ruske i ne-zaljevske alternative te gradi infrastrukturu kako više nikada ne bi ovisila ni o jednima ni o drugima. Trans-domenski potez je sljedeći: rat u Iranu omogućuje dogovor oko Ukrajine. Dokle god je Rusija držala kartu europskog plina, Putin nije imao poticaja za pregovore. Uz zatvoreni Hormuz i godinama uništene petrokemijske kapacitete Zaljeva, cijela se globalna energetska karta ponovno iscrtava. Ruska plinska poluga nad Europom gubi na vrijednosti u stvarnom vremenu jer je Europa prisiljena na trajnu diversifikaciju zbog krize resursa (molekula), a ne zbog političkog izbora. Poluga koja je Putina držala za stolom kao jaču stranu isparava. Vance je u Budimpešti jer je Budimpešta stožerna točka. Orbán razgovara s Putinom. Orbán razgovara s Trumpom. Orbán je domaćin summita. Rat u Iranu osigurava energetski šok koji restrukturira europsku ovisnost. Dogovor o Ukrajini slijedi jer ruska pregovaračka pozicija slabi sa svakim tjednom u kojem Zaljev ostaje izvan mreže, a Europa gradi alternativne opskrbne lance koje nikada neće razmontirati. Poruka od Witkoffa je ključni znak. Pregovori s Iranom putem tajnih kanala su aktivni. Večerašnji rok u 20:00 sati je stvaran. Ako Iran popusti oko Hormuza, energetska kriza se djelomično ublažava i Rusija zadržava nešto poluga. Ako Iran ne popusti i SAD krene u daljnju eskalaciju, opskrba iz Zaljeva ostaje prekinuta dulje, kriza resursa se produbljuje, diversifikacija europske energije se ubrzava, a ruska pozicija dalje erodira. Bilo koji ishod poboljšava uvjete za dogovor o Ukrajini. Vance nije otišao u Budimpeštu kako bi pomogao Orbánu na izborima. Otišao je u Budimpeštu jer je to jedini glavni grad u Europi u kojem se istovremeno može upravljati završnicom dvaju ratova koristeći istu energetsku polugu. Rat u Iranu je pogonska sila za mir u Ukrajini. Kriza resursa je mehanizam. Budimpešta je čvorište. Pratite što će se dogoditi večeras u 20:00 sati. Zatim pratite što će se dogoditi u Kijevu sljedeći mjesec. Shanaka Anslem Perera 📷 @shanaka86

Mađarska je danima brujala o upozorenjima na moguću operaciju pod lažnom zastavom (tzv. *false flag*) po ruskom receptu, s ciljem ponovnog raspirivanja ratne histerije uoči izbora. Zatim su, točno prema scenariju, "otkriveni" eksplozivi u blizini trase Turskog toka u Srbiji, a Vučić je požurio alarmirati svog saveznika Orbána. Tajming teško da može biti prigodniji: Mađarska glasa za tjedan dana, a ankete trenutačno ukazuju na poraz Fidesza. Poticanje histerije — ili čak nabacivanje ideje o odgodi glasovanja — govori daleko više o moći nego o sigurnosti.

Francuska je premjestila 129 tona zlata iz Banke federalnih rezervi New Yorka u Pariz između srpnja 2025. i siječnja 2026. Svaka unca francuskog državnog zlata sada je pohranjena na francuskom tlu. Banque de France prodala je nestandardne poluge iz naslijeđa pohranjene u New Yorku po rekordnim cijenama i istovremeno kupila ekvivalentne usklađene poluge u Europi, ostvarivši kapitalnu dobit od 12,8 milijardi eura bez promjene ukupnih rezervi od 2.437 tona za ijedan gram. Transakcija je opisana kao operativna, a ne politička. No, ishod je politički bez obzira na motiv: osnivački saveznik NATO-a povukao je 100 posto svog zlata iz američkog skrbništva. Njemačka je to učinila između 2013. i 2017. Sada i Francuska. Obrazac je dosljedan: zapadne središnje banke vraćaju svoje zlato kući iz New Yorka, tiho, bez pompe, dok javno tvrde da su ti potezi rutinski. Nitko ne vraća 129 tona državnog metala preko oceana jer su naknade za pohranu bile neprikladne. To čine jer je svijet koji je New York učinio najsigurnijim trezorom na zemlji isti onaj svijet koji je zamrznuo 300 milijardi dolara ruskih rezervi 2022. godine, a što je promatrala svaka središnja banka na planetu. Kina kupuje zlato 16 mjeseci zaredom. Veljača 2026. bila je posljednja: jedna tona, skromno, disciplinirano, čime su ukupne rezerve dosegle 2.308 tona u vrijednosti od 387,6 milijardi dolara, što je otprilike 10 posto ukupnih deviznih rezervi. Kina je istovremeno smanjila svoje posjede američkih državnih obveznica za 638 milijardi dolara. Kupnja nije spekulativna. Ona je arhitektonska. Svaka kupljena tona i svaka prodana obveznica pomiču težište kineskog portfelja rezervi s imovine koja se može zamrznuti na imovinu koja ne može. Indija je vratila 274 tone u domaće trezore, čime je 66 posto svog zlata vratila kući. Smanjila je posjede američkih državnih obveznica za 18 posto u 2025. godini. Poljska je samo u veljači dodala 20 tona i cilja na ukupno 700 tona. Uzbekistan je dodao 8 tona. Strukturna potražnja središnjih banaka koje su pratile zamrzavanje iz 2022. iznosi 863 tone godišnje i ne pokazuje znakove usporavanja. Zatim su tu prodavatelji. Rusija je u veljači prodala 6 tona, a u prva dva mjeseca 2026. približno 15 tona, što je najveće smanjenje od 2002. godine. Zemlja koja je pokrenula globalni pokret repatrijacije time što su joj rezerve zamrznute, sada prodaje zlato kako bi financirala ratni deficit koji je zamrzavanje trebalo spriječiti. Turska je u veljači prodala 8 tona, a u ožujku iskoristila približno 50 tona za obranu lire i operacije likvidnosti. Ironija je precizna: rat koji dokazuje vrijednost zlata kao rezervi otpornih na sankcije istovremeno prisiljava zemlje najizloženije sankcijama da likvidiraju svoje zlato kako bi preživjele ekonomske posljedice rata. Neto globalna pozicija ostaje pozitivna. Središnje banke su u veljači dodale 19 tona unatoč prodaji Rusije i Turske. Kupci nadmašuju prodavatelje. No, sastav govori priču. Kupci su zemlje koje grade suverenitet: Kina, Indija, Poljska, Uzbekistan. Prodavatelji su zemlje koje brane opstanak: Rusija koja financira rat, Turska koja brani valutu. A oni koji vraćaju zlato su zemlje koje se osiguravaju od povjerenja: Francuska i Njemačka koje vraćaju metal kući iz trezora saveznika čije su financijsko oružje vidjele u upotrebi 2022. godine. Zlato je večeras na 4.676 dolara i palo je za 8 posto u odnosu na siječanjski vrhunac. Korekcija je trgovina. Repatrijacija je struktura. A struktura kaže da su svjetske središnje banke, kolektivno, odlučile da najsigurnije mjesto za državno zlato više nije New York. To je dom. Shanaka Anslem Perera ⚡ @shanaka86

Godine 1974. Henry Kissinger sklopio je dogovor sa Saudijskom Arabijom: određujte cijenu svoje nafte u dolarima, reciklirajte višak u američke državne obveznice, a Amerika jamči vašu sigurnost. Taj aranžman nikada nije bio formalni ugovor. Bio je to stisak ruke iza kojeg su stajali nosači zrakoplova. Tijekom pedeset godina, svaki barel nafte prodan bilo gdje na zemlji stvarao je potražnju za dolarom koji je financirao američki dug. Sustav je zahtijevao dvije stvari da bi funkcionirao: naftu iz Zaljeva s cijenom u dolarima i američku mornaricu koja jamči prolaz kroz tjesnac kroz koji je ta nafta tekla. Oba su uvjeta vrijedila do 28. veljače 2026. Iran je zatvorio Hormuški tjesnac. Ne fizički, već operativno, miniranjem prilaza, napadima na tankere i uspostavljanjem naplatne kućice IRGC-a (Iranske revolucionarne garde) koja provjerava plovila, naplaćuje prolaz u juanima ili stablecoinima i prati odobrene brodove kroz koridor Larak. Promet je pao za 95 posto. Nafta koja još uvijek teče, ne teče u dolarima. Teče u juanima, obračunava se putem CIPS sustava i plaća se organizaciji koju su Sjedinjene Države proglasile terorističkom skupinom. Iran je od početka rata izvezao više od 11,7 milijuna barela u Kinu, sve u valuti zemlje koja tvrdi da je neutralna. Petrodolar ne osporava dokument o politici BRICS-a. Osporava ga naplatna kućica. Sjedinjene Države imaju 39 bilijuna dolara bruto nacionalnog duga. Taj dug se može servisirati jer strane vlade kupuju državne obveznice. Strane vlade kupuju obveznice jer akumuliraju dolare. Akumuliraju dolare jer se cijena nafte određuje u dolarima. Ako se cijena nafte prestane određivati u dolarima, potražnja koja financira dug slabi. Saudijsko posjedovanje američkih obveznica palo je na 134,8 milijardi dolara u siječnju 2026., što je pad od 14,7 milijardi dolara u samo jednom mjesecu. Saudijci su dopustili da sporazum iz 1974. istekne u lipnju 2024. bez obnove. Krug recikliranja koji je Kissinger izgradio popušta u istom trenutku kada tjesnac kroz koji je taj krug funkcionirao kontrolira neprijateljska vojska koja naplaćuje cestarinu u suparničkoj valuti. To je ono o čemu se u ovom ratu radi. Ne o nuklearnom programu, koji je bio navedeno opravdanje. Ne o projektilima, koji su vidljivo oružje. Rat se vodi oko toga kojom se valutom kupuje molekula koja pokreće globalno gospodarstvo, a odgovor na to pitanje određuje se na uskom grlu od 34 kilometra od strane subjekta koji ulaznicu naplaćuje u juanima. Svaki američki napad na iransku infrastrukturu narušava sposobnost održavanja te naplate. Svaki barel iranske nafte prodan Kini u juanima tijekom rata dokazuje održivost te naplate. Napadi i prodaja odvijaju se istovremeno. Petrodolar i njegova zamjena testiraju se na istom ratištu u isto vrijeme. Trumpov rok u utorak je mehanizam prisile. „Dan elektrana” nije kažnjavanje Irana zbog zatvaranja tjesnaca. Riječ je o osiguravanju da, kada se tjesnac ponovno otvori, nafta teče u dolarima i da 39 bilijuna dolara duga ostane održivo za financiranje. Prodaja zrakoplova F-35 UAE-u i Saudijskoj Arabiji nisu samo poslovi s oružjem. Oni su sidra petrodolara, koja vezuju sigurnost Zaljeva za američku opremu koja zahtijeva američku valutu. Spasilačke akcije dokazale su doseg. Napadi dokazuju sposobnost. Ugovori za F-35 dokazuju predanost. A naplatna kućica dokazuje da sve to možda neće biti dovoljno. Stisak ruke iz 1974. trajao je pedeset godina. Naplatna kućica iz 2026. radi pet tjedana. Pitanje na koje rok večeras daje odgovor jest hoće li pedeset godina dominacije dolara ili pet tjedana eksperimentiranja s juanom odrediti ono što dolazi sljedeće. Shanaka Anslem Perera ⚡ @shanaka86

Obitelj Orbán postala je iznimno bogata od njegova povratka na vlast 2010. godine. Njegov 85-godišnji otac, Győző Orbán, posjeduje više tvrtki za proizvodnju građevinskog materijala i obnovljeno imanje Hatvanpuszta — sada strogo osigurano luksuzno vlastelinstvo s bazenima, pa čak i parkom divljih životinja, prema snimkama dronova. Kritičari kažu da on djeluje kao paravan. Orbánov zet, István Tiborcz, uspon je započeo kroz ugovore za javnu rasvjetu financirane sredstvima EU (koji su kasnije označeni zbog nepravilnosti), a sada se fokusira na nekretnine i turizam. Njegov prijatelj iz djetinjstva, bivši vodoinstalater Lőrinc Mészáros, postao je najbogatiji čovjek u Mađarskoj (oko 4,8 milijardi dolara), izgradivši golemo carstvo uglavnom potaknuto javnim ugovorima. Orbán je često branio bogaćenje određenih pojedinaca prikazujući to kao stratešku nužnost za stvaranje "nacionalističke" poslovne klase. Argument je da Mađarskoj trebaju domaći tajkuni kako bi se natjecali s multinacionalnim korporacijama. Međutim, kritičari tvrde da je to samo opravdanje za klijentelistički sustav, gdje se odanost stranci nagrađuje državnim resursima. Slučaj Lőrinca Mészárosa posebno je upečatljiv. Njegov skok od lokalnog vodoinstalatera do multimilijardera u otprilike desetljeću statistički je izvanredan. Obrazac sugerira da su javna nabava i fondovi EU korišteni kao primarni motor za akumulaciju privatnog bogatstva. Kada je "najbogatiji čovjek u državi" bliski osobni prijatelj premijera, to otvara temeljna pitanja o poštenom tržišnom natjecanju. Širenje imanja Hatvanpuszta i poslovni uspjeh Orbánova oca i zeta često dovode do optužbi o djelovanju preko posrednika. To je dinamika u kojoj imovinu drže članovi obitelji ili suradnici kako bi političkom vođi omogućili životni stil ili sigurnost milijardera, a da pritom vođa ne mora prijaviti tu imovinu u svojoj osobnoj imovinskoj kartici. Da bi ovakav sustav funkcionirao više od 14 godina, obično je potrebno: Prijateljsko pravosuđe/tužiteljstvo: Kako bi se osiguralo da istrage o "nepravilnostima" (poput slučaja Elios u koji je uključen Tiborcz) ne dovedu do osuda na visokoj razini. Dominacija u medijima: Kako bi se osiguralo da prosječni birač ili ne čuje za ta luksuzna imanja ili ih smatra znakom "nacionalnog uspjeha", a ne korupcije. U konačnici, ovo asocira na "mafijašku državu" — izraz koji je popularizirao mađarski sociolog Bálint Magyar — gdje se formalne strukture vlasti koriste za promicanje ekonomskih interesa zatvorene "političke obitelji."

U prodaji je 181. broj VP-a! Glavne teme: POVIJEST RATOVANJA Sisak 1593. i nastanak europske ratne vijesti POVIJEST POSTROJBI Crna vojska kralja Matije Korvina DRUGI SVJETSKI RAT Burno putovanje broda HM LCI(L)-258 POVIJEST HRVATA Templari i ivanovci u Dubičkoj županiji