Dejan
8 posts


@tonemunoc Albert Kami-Stranac, kratko, zanimljivo, poucno, Srdjan Valjarevic je pricao da mu je to bio prvi roman koji je procitao I tako se zainetersovao za knjizevnost.

@sofi2022_2023 Nekako kao da je zanemaren od strane ljudi, nisu previse upoznati koliki je genije bio, naravno oni koji trebaju da znaju, znaju.

Nemačka će osvojiti SP u SAD ukoliko bude sve kako treba sa zdravljem, evo zašto to mislim - a ključ je u profilima
Zadnja linija je prepuna dobrih profila - imaju fizički dominantne igrače i što je najvažnije imaju balans, i to koji donosi jedan od najboljih levonogih štopera, Šloterbek. On je osnova, kao neverovatan ball player ali i neko ko se komotno brani i nisko i visoko a tu su i desnonogi Tah, Anton, Thiaw koji su različiti i donose ti drugo, ali svako je legitiman kandidat u odnosu na potrebu
Desni bek je ugl Kimih koji je i najbolji dodavač ekipe i neko ko može da šalje lopte u dubinu iz svih zona a svakako je jedan od najboljih crossera na svetu iz hs pogotovo, a levi bek je Raum i taj balans pozicione igre Kimiha i Raumovog motora i overlapa je idealan
Raum je idealan takođe jer Vircu koji najčešće startuje kao LW pruža rasterećenje konstantnim pojavljivanjem iznad i ispod njega i idealan je partner tom profilu koji Flo jeste a on generalno jeste ključni igrač Nemačke
Najčešći tandem pivota su Pavlović i Gorecka, u momku srpskog porekla Nemačka ima još jednog elitnog distributora a Leon donosi telo, osvajanje duela ali i pojavljivanje u 16 i dodatnu opciju na centaršutevima, tu je i Nmeča koji je sjajan u BVB i još jedno jezivo TELO koje Pavloviću koji tu još ume da bude inferioran pruža vrlo važnu komponentu
Voltemade je ključ jer je frik kakvog nema, prava kombinacija lažne devetke i target mana, neko ko pliva sjajno između linija a opet je surovo dominantan u boxu i tu treba očekivati posebno saradnju njega i Kimiha
Tu je gomila atletskih frikova poput Sanea, Šadea, Adejemija koji svojom brzinom i atleticizmom a opet svako na svoj način jer su skroz različiti mogu da budu surov dodatak. Povratak Musijale je takođe od ekstremne važnosti
Ne treba zaboraviti da se većina mečeva igra u SAD a to je zemlja sa najviše etničkih Nemaca na svetu. Kao onaj iz Judžina u Band of Brothers, gomila uspavanih Švaba čeka poziv domovine da napune stadione i podrže ekipu do titule


Što više proučavam istoriju civilizacije sve manje razumem kako je ona uopšte opstala. Čovek ima neverovatan potencijal za zlo. Borba za opstanak, svojstvena ostatku živog sveta je zamenjena borbom za moć. U prirodi zlo ne postoji. Ono je svojstveno samo čoveku. A tako ponosno verujemo da smo dominantna vrsta. Možda ćemo biti prva vrsta koja je uništila samu sebe.


U decembru 1849. godine, u ledenom vazduhu Sankt Peterburga, Fjodor Mihajlovič Dostojevski stajao je pred smrću. Ne metaforičkom, ne književnom, već sasvim stvarnom. Ruke vezane, oči prekrivene, košulja bele boje kao poslednja ironija nevinosti. Ispred njega puške, iza njega život koji se već oprašta.
Njegov zločin nije bio nož, ni krv, ni zavera sa barutom. Njegov zločin bila je misao. Reč izgovorena naglas. Knjige koje ne pitaju za dozvolu. Ideje koje ne kleče.
Dostojevski je tada naučio ono što će kasnije zapisivati celog života: da vlast najviše plaši čovek koji misli, jer misao ne možeš okovati zauvek. Možeš je uplašiti. Možeš je izgladneti. Možeš joj staviti lisice. Ali ona pamti.
Kad je bubanj zazvučao i naredba za streljanje bila na usnama oficira, došao je glasnik. Smrt je stala. Ne iz milosti, već iz hira. Pomilovanje je bilo potpisano ranije. Ovaj trenutak je bio lekcija. Poklonjena mu je kazna života.
Sibir je bio drugo pogubljenje, sporije i tiše. Lanci su parali kožu, glad je brisala vreme, a ljudi su gubili imena i postajali zločini. Pisanje mu je bilo zabranjeno, ali unutrašnji glas nije mogao da se ućutka. Dok su drugi gubili razum, on je skupljao ljudske sudbine u pamćenje, kao tajne zapise koje će jednog dana izgovoriti.
Tamo je upoznao ubice koje mole Boga, lopove sa moralom, ludake koji govore istinu. Tamo je naučio da čovek nije ni dobar ni zao, već raspet između. Tamo je shvatio da pakao nije mesto, već stanje duše.
Kada su mu skinuli okove, Dostojevski se nije vratio isti. Vratio se dublji. Tamniji. Tačniji. Iz tog iskustva kasnije su se izlile knjige koje ne nude utehu, ali nude istinu. "Zločin i kazna“, "Zli dusi“, "Braća Karamazovi“ nisu romani koji se čitaju lako. To su ispovesti preživelog.
Čovek koji je skoro umro zbog ideja postao je pisac koji nas i danas tera da gledamo u ono što bismo najradije izbegli. Krivicu. Slobodu. Veru. Bezdan u nama.
Dostojevski nije pobedio smrt tog dana na trgu. On ju je upoznao. I od tog susreta napravio književnost koja i dalje stoji pred nama, bez poveza na očima, i pita isto pitanje koje nikada ne zastareva:
Šta ćemo uraditi sa slobodom koja nam je data?


@000belphegor000 Umjetnost je jedino ono, kada se sve cini tako komplikovano uradimo jednostavnost, jednostavno jedinstven Frenk Sinatra.

@Pitajtelektora Citam bas poeziju Vaska Pope, nevjerovatan je I preporucujem poeziju Tina Uljevica, toliko dubokoumno bice, poezija je stvarno nesto posebno.





