Katarina Andjelkovic

3.2K posts

Katarina Andjelkovic banner
Katarina Andjelkovic

Katarina Andjelkovic

@Kajaaaaaa

To i samo tako https://t.co/M4WKLZkO1q

Belgrade Katılım Eylül 2009
653 Takip Edilen582 Takipçiler
Sabitlenmiş Tweet
Katarina Andjelkovic
Katarina Andjelkovic@Kajaaaaaa·
Kaže mi: "mislim, ti nisi dosla na svet da bi mu ugadjala vec da bi ga otkrivala." I evo već 2h ta rečenica iz inboxa i ja odmeravamo snage.
2
1
26
0
Katarina Andjelkovic retweetledi
Emma Hilton
Emma Hilton@FondOfBeetles·
On Hantavirus: a (non-technical) thread. Disclaimer: I am a biology PhD, but not virology/epidemiology. Husbandman is a virology PhD. But I’m told I’m good at communicating science, so here’s my take. #Hantavirus
English
529
2.1K
15.3K
7M
Katarina Andjelkovic
Katarina Andjelkovic@Kajaaaaaa·
Za one koje više zanima dr Langer je gostovala u Hubermanovom podcastu i ta epizoda je bila baš lepa. Takođe njena knjiga Osluškivanje sebe je prevedena kod nas.
The Martian@SeeOutThere

1979. grupa dosta slabih starijih muškaraca dovedena je u zabačeni manastir u Nju Hempširu. Kada su izašli iz kombija, dočekala ih je harvardska psihološkinja, dr Elen Langer. Rekla im je da će narednih nedelju dana živeti u tom manastiru bez ikakvog kontakta sa spoljnim svetom. Dok su se starci mučili da unesu svoje teške torbe unutra, pogledali su oko sebe i shvatili da su upravo zakoračili u 'vremensku mašinu'. Sve unutra izgledalo je tačno kao pre 20 godina. Nije bilo moderne tehnologije, samo stari televizori, radio-aparati i časopisi iz pedesetih. Nije bilo ni ogledala, samo fotografije njih samih od preko pre dve decenije. Dr Langer im je dala jedno pravilo: morali su da razgovaraju o događajima iz pedesetih kao da se dešavaju upravo sada. Tako su narednih nedelju dana pričali o dolasku Kastra na vlast, gledali emisiju Eda Salivena i čitali izdanja časopisa Life iz 1959. godine. Poslednjeg dana boravka, dr Langer je videla nešto neverovatno. Isti oni ljudi koji su nedelju dana ranije jedva hodali uz pomoć štapova, sada su trčali po travi i igrali ragbi bez kontakta. Kao da su se podmladili unazad, i medicinski testovi su to također potvrdili. Bili su 'viši', sa mnogo stabilnijim držanjem. Prsti su im se produžili jer se smanjila upala koja je izazivala artritis. Sluh i vid su im se poboljšali, a kada su nepoznatim ljudima pokazane fotografije pre i posle, rekli su da muškarci izgledaju dve do tri godine mlađe. Pre eksperimenta, ovi ljudi su usvojili stanje naučene bespomoćnosti. Svet ih je tretirao kao slabe starce kojima je potrebna stalna nega, pa su i oni sebe tako videli. Ali za samo nedelju dana života kao da su mlađi, njihov um je prosrp naložio telu da zaista bude mlađe. Taj eksperiment je poznat kao “Counterclockwise” studija (ponekad se naziva i Mind-Body Time Travel Study). Ova studija ju je učvrstila kao pionira u oblasti mindfulness i povezanosti uma i tela. Pokazala je da ono što mislimo o sebi (godine, sposobnosti, ograničenja) ima stvaran fizički efekat, što je tada bilo prilično kontroverzno. Njena istraživanja su kasnije otvorila vrata novim pristupima u zdravlju, starenju i psihologiji (kako percepcija utiče na imunitet, stres i oporavak).✨

0
0
0
38
Katarina Andjelkovic retweetledi
The Martian
The Martian@SeeOutThere·
Ovaj čin humanosti zaslužuje poseban podsetnik svakog dana! Spašavanje psa zarobljenog u rezervoaru Sajran 2016. godine, gde su prolaznici formirali ljudski lanac kako bi spasili životinju iz brze vode, obeleženo je statuom postavljenom u martu 2026. u Almatiju, u Kazahstanu. Skulptura, postavljena blizu reke Velika Almati, prikazuje ovaj čin jedinstva i ljubaznosti. ✨🇰🇿
7
114
1K
17.1K
Katarina Andjelkovic retweetledi
The Martian
The Martian@SeeOutThere·
Pol Koningem, inženjer podataka iz Sidneja, potrošio je 3.000 dolara da sekvencira DNK tumora svoje umiruće udomljene kuje Rouzi, zatim je te podatke obradio kroz ChatGPT i AlphaFold i dizajnirao personalizovanu mRNA vakcinu protiv raka. Bez ikakvog znanja iz biologije. Tumor veličine teniske loptice smanjio se za pola u roku od nekoliko nedelja. Naučnici su to nazvali prvom personalizovanom vakcinom protiv raka ikada dizajniranom za psa. Pol Koningem nije nasumičan čovek koji je imao sreće sa chatbotom. On je veteran mašinskog učenja sa 17 godina iskustva. Bivši direktor Udruženja za nauku o podacima i veštačku inteligenciju Australije. Suosnivač AI konsultantske firme Core Intelligence. Koristio je ChatGPT da se snađe kroz istraživačke procese sa kojima se ranije nije susretao. AlphaFold za modelovanje mutiranih tumorskih proteina. Sopstvene ML algoritme da identifikuje koji neoantigeni bi pokrenuli imuni odgovor. Rezultat: pola stranice mRNA formule. Dizajn vakcine stao je na pola stranice formula. Dokumentacija za etičko odobrenje da se vakcina primeni: 100 stranica. Tri meseca. Dva sata svake večeri. Na kraju ga je osnivač jedne američke organizacije za borbu protiv raka kod pasa povezao sa istraživačem sa Univerziteta Kvinslend koji je već imao potrebna odobrenja. Vozio je 10 sati do Getona u Kvinslendu za Rouzinu prvu injekciju u decembru 2025. Nedelju dana kasnije, tumor je počeo da se smanjuje. Pre pet godina, jedan inženjer podataka ne bi ni pokušao da se bavi biologijom raka. Granice između oblasti bile su previsoke. Veštačka inteligencija ih spušta. Ali to ne znači da su nestale. Ovo je uspelo jer je Koningem imao 17 godina iskustva u mašinskom učenju, veze sa univerzitetskim laboratorijama i mesece snalaženja kroz regulative. Stvaranje je postalo brzo. Primena nije. Danas možeš da zakoračiš u oblasti koje su nekada bile nedostižne. Ali tvoje veštine, tvoja mreža kontakata i spremnost da prođeš kroz sav onaj dosadan deo posla i dalje odlučuju da li će nešto zaista zaživeti. 🇦🇺✨ (news.unsw.edu.au/en/meet-the-ma…)
The Martian tweet media
16
121
971
43K
Katarina Andjelkovic retweetledi
ПРЕГРАД
ПРЕГРАД@PredragVostinic·
Čekaju ko će od nas prvi da pozove na aktivni otpor, pa da nas mlate i hapse! A nas kojima je "ajmo" jedino i preostalo sprečava samo odgovornost za nevine žrtve eskalacije nasilja, a ne strah za sebe od njihovih maloumnika i poslušnika u pravosuđu. all dobro... sve ima granice.
45
158
1.4K
26.6K
Katarina Andjelkovic
Katarina Andjelkovic@Kajaaaaaa·
Legenda kaže da je jednom krenula Vostani Serbije, a da se ja nisam rasplakala na prvi takt.
0
0
2
37
Katarina Andjelkovic
Katarina Andjelkovic@Kajaaaaaa·
Thread vredan vaše pažnje plus divna inicijativa. ❤️
1
0
1
32
Katarina Andjelkovic retweetledi
K.
K.@kicosh·
ovaj car je objavio u HD/u gomilu starih dizni crtaća sa sinhronizacijom iz osamdesetih @hdtransformacija?si=yyYAOR3lmqK_q2SX" target="_blank" rel="nofollow noopener">youtube.com/@hdtransformac
23
374
2.1K
144.7K
Katarina Andjelkovic
Katarina Andjelkovic@Kajaaaaaa·
@OkoSokolovo1965 Meni je prijala promena i dinamika koju je Kanađanin uneo. Uključivanje orkestra je bilo beskrajno simpatično. Ceo koncert mi je zapravo imao veseliji ton nego oni koje sam slušala prethodnih godina.
1
0
1
4
Svetlana Lazovic
Svetlana Lazovic@OkoSokolovo1965·
@Kajaaaaaa Мени без Карајана неће бити никада чаробан али не измерно волим и не пропуштам
Srpski
1
0
0
17
Katarina Andjelkovic
Katarina Andjelkovic@Kajaaaaaa·
Ove godine Novogodišnji koncert Bečke filharmonije je čaroban. ❤️
1
2
8
223
Katarina Andjelkovic retweetledi
roditelji_jjzmajeva
roditelji_jjzmajeva@R_JJZmajeva·
Krv naših đaka je opomena koju ovaj grad mora da čuje Istog dana kada uprava Gimnazije "Jovan Jovanović Zmaj" poziva policiju da postupa prema svojim đacima, dvojica naših bivših učenika, mada u Jovinoj gimnaziji đaci nikada nisu bivši, jer zauvek ostaju naša deca, bivaju brutalno pretučena. Uspešni studenti PMF-a i Arhitekture, mladi ljudi kojima se ovaj grad ponosi, završili su okrvavljeni u sopstvenom gradu, pred očima svih Novosađana. Najbolje što imamo našlo se na udaru najgorih. Podsećamo: Vukašin Đinović je bio prvi koji je javno podržao naše đake. Prvi koji je stao uz nas kada je trebalo hrabrosti. Prvi koji je govorio pred onom istom kapijom pred kojom već godinu dana branimo čast škole. Branko Rodić, hrabri verni zaštitnik svih naših skupova, protesta i okupljanja. Neko, ko je svoju utamničenu profesorku podržavao svakog trenutka. Iskreno zabrinut za sudbinu svoje škole, spreman da brani vrednosti kojima smo ga naučili. A danas, naš Vukašin i naš Branko, završavaju pretučeni na ulici. Naše ogorčenje je ogromno. Naš užas je stvaran. Naš bes potpuno opravdan. Opet nam tuku decu! Zato nijedna škola, nijedna zajednica, nijedan grad ne sme da ostane nem kada se ovako nešto dogodi. Vukašin i Branko nisu samo imena u izveštajima. Oni su simbol generacije kojoj verujemo, koju smo obrazovali, koja nosi ono najbolje iz Jovine. Štitićemo ih, kao što bi svaka kuća štitila svoju porodicu, ne iz obaveze, već zbog roditeljske odgovornosti i ljudskosti. I zato danas, više nego ikad, moramo jasno i glasno da kažemo: ne pristajemo da nam biju decu. Ne pristajemo da se njihova krv, njihova mladost i njihova hrabrost razlivaju po trotoarima ovog grada kao da ne važe ni život ni obraz ni pravila kojima smo ih učili. Jer onog trenutka kada prestanemo da branimo svoju decu, prestali smo da budemo škola, zajednica i ljudi. Dok god postoji i jedno Jovino dete, na hodniku, ulici ili daleko od škole, mi ćemo biti tu. I bićemo glas koji se ne gasi. To je naša dužnost, naš zavet i naša mera ljudskosti. #NoviSad #JovinaGimnazija
6
112
451
11.9K
Katarina Andjelkovic retweetledi
🌸🌸Duca🌸🌸
🌸🌸Duca🌸🌸@CanicDusica·
Prevod: Порука васпитачице из вртића: После четрдесет година у учионици, моја каријера се завршила једном кратком реченицом шестогодишњака: „Мој тата каже да људи попут тебе више нису важни.“ Без подсмеха. Без злобе. Само тиха искреност — она која дубље реже јер је невина. Трепнуо је, а затим додао: „Ти чак ни немаш ТикТок.“ Зовем се госпођа Клара Холт и четири деценије сам предавала у вртићу у малом предграђу Денвера. Данас сам сложила последњу кутију на сто и закључала врата за собом. Када сам почела да предајем почетком 1980-их, то се чинило као обећање — заједничко веровање да је оно што радимо важно. Нисмо били богати, али смо били цењени. Родитељи су доносили топле колачиће на родитељске састанке. Деца су вам давала ручно рађене честитке са срцима која се нису баш поклапала. Гледање детета како изговара своју прву реченицу деловало је као магија. Али тај свет је полако нестајао. Посао који сам некада познавала заменили су исцрпљеност, бирократија и нека врста усамљености коју не могу баш да опишем. Моје вечери су некада биле испуњене папиром за цртање, шљокицама и лепком у стику. Сада их проводим попуњавајући дигиталне извештаје како бих се заштитила од љутитих имејлова или тужби. Родитељи су викали на мене пред двадесет петоро деце - једно ме је снимало телефоном док сам покушавала да смирим друго дете усред нервног сломa. А деца... и она су се променила. Не по нашем избору. Долазе уморни, анксиозни, престимулисани. Њихови сићушни прстићи знају како да превуку екран пре него што могу да држе бојицу. Неки не могу да успоставе контакт очима или да чекају у реду. Од нас се очекује да све то поправимо - да закрпимо празнине, излечимо трауму, предамо наставни план и програм и документујемо сваки потез - за шест сати дневно, са ресурсима који једва попуњавају фиоку. Мали кутак за читање који сам некада направила, пун меких врећа за седење и папирних звезда, заменили су табеле са подацима и „метрика учења“. Млада директорка ми је једном рекла: „Клара, можда си превише брижна. Округ жели мерљиве резултате.“ Као да је љубазност слабост. Ипак, остала сам. Због малих, светих тренутака које ниједна табела није могла да измери — шапат: „Подсећаш ме на моју баку.“ дрхтава порука на којој је писало: „Овде се осећам безбедно.“ тихи дечак ме је коначно погледао у очи и рекао: „Прочитао сам целу страницу.“ Те ситне варнице су биле разлог да се стално појављујем. Али ове прошле године нешто се у мени сломило. Агресија је постајала оштрија. Смех у зборници претворио се у тишину. Светлост је нестала из толико очију. Гледала сам како бриљантни наставници — моји пријатељи — нестају под теретом исцрпљености, њихову радост замењује преживљавање. Осећала сам како и ја бледим, попут креде на табли која је превише пута обрисана. Зато сам данас почела свој опроштај. Скинула сам избледелу уметност са зидова и убацила тридесет година ручно рађених честитки у једну кутију. У задњем делу фиоке пронашла сам писмо једног ученика из 1998. године: „Хвала вам што сте ме волели када ме је било тешко волети.“ Седела сам на поду и плакала. Никаква забава. Ни аплауз. Само руковање младог директора који ме је назвао „госпођо“ док је проверавао обавештења. Оставила сам своју љуљајућу столицу, као и кутију са налепницама. Оно што сам понела са собом била су сећања – лица стотина деце која су ми некада довољно веровала да испруже руке и уче. То се не може отпремити. Не може се измерити. Не може се заменити. Недостаје ми време када су наставници били партнери, а не мете. Када су родитељи и едукатори радили један поред другог, а не у супротности. Када су школе више мариле за чудо него за бројеве. Зато, ако познајете наставника – било ког наставника – захвалите му се. Не шољом или поклон картицом, већ речима. Поштовањем. Разумевањем да иза сваког резултата теста стоји срце које довољно брине да покуша. Јер у свету који их често занемарује, наставници су ти који никада не заборављају нашу децу.
Travis Akers 🇺🇸@travisakers

A message from a Kindergarten teacher: After forty years in the classroom, my career ended with one small sentence from a six-year-old: “My dad says people like you don’t matter anymore.” No sneer. No malice. Just quiet honesty — the kind that cuts deeper because it’s innocent. He blinked, then added, “You don’t even have a TikTok.” My name is Mrs. Clara Holt, and for four decades, I taught kindergarten in a small Denver suburb. Today, I stacked the last box on my desk and locked the door behind me. When I started teaching in the early 1980s, it felt like a promise — a shared belief that what we did mattered. We weren’t rich, but we were valued. Parents brought warm cookies to parent nights. Kids gave you handmade cards with hearts that didn’t quite line up. Watching a child sound out their first sentence felt like magic. But that world slowly slipped away. The job I once knew has been replaced by exhaustion, red tape, and a kind of loneliness I can’t quite describe. My evenings used to be filled with construction paper, glitter, and glue sticks. Now they’re spent filling out digital reports to protect myself from angry emails or lawsuits. I’ve been yelled at by parents in front of twenty-five children — one filming me with his phone while I tried to calm another child mid-meltdown. And the kids… they’ve changed too. Not by choice. They arrive tired, anxious, overstimulated. Their tiny fingers know how to swipe a screen before they can hold a crayon. Some can’t make eye contact or wait in line. We’re expected to fix all of it — to patch the gaps, heal the trauma, teach the curriculum, and document every move — in six hours a day, with resources that barely fill a drawer. The little reading corner I once built, full of soft beanbags and paper stars, was replaced by data charts and “learning metrics.” A young principal once told me, “Clara, maybe you’re too nurturing. The district wants measurable results.” As if kindness were a weakness. Still, I stayed. Because of the small, holy moments that no spreadsheet could measure — a whisper of, “You remind me of my grandma.” a shaky note that read, “I feel safe here.” a quiet boy finally meeting my eyes and saying, “I read the whole page.” Those tiny sparks were my reason to keep showing up. But this last year broke something in me. The aggression grew sharper. The laughter in the staff room turned to silence. The light went out of so many eyes. I watched brilliant teachers — my friends — vanish under the weight of burnout, their joy replaced by survival. I felt myself fading too, like chalk on a board that’s been wiped one too many times. So today, I began my goodbye. I pulled faded art off the walls and tucked thirty years of handmade cards into a single box. In the back of a drawer, I found a letter from a student from 1998: “Thank you for loving me when I was hard to love.” I sat on the floor and cried. No party. No applause. Just a handshake from a young principal who called me “Ma’am” while checking his notifications. I left my rocking chair behind, and my sticker box too. What I carried with me were the memories — the faces of hundreds of children who once trusted me enough to reach out their hands and learn. That can’t be uploaded. It can’t be measured. It can’t be replaced. I miss when teachers were partners, not targets. When parents and educators worked side by side, not in opposition. When schools cared more about wonder than numbers. So if you know a teacher — any teacher — thank them. Not with a mug or a gift card, but with your words. With your respect. With your understanding that behind every test score is a heart that cared enough to try. Because in a world that often overlooks them, teachers are the ones who never forget our children.

Belgrade, Republic of Serbia 🇷🇸 Srpski
19
105
552
44.7K