Aleksandar Trifunović

Gadi mi se ova država, a volim ovu zemlju.

Za ovu zemlju se najviše bore ljudi koji od ove države nemaju ama baš nikakvu korist!

Neke fotografije su jednostavno draže od drugih, a ova moja Vrbasa je upravo postala samo uspomena. Mali omaž onome što smo izgubili, ljepoti, skladu i jedinim čuvarima obale. Jer, tome drveće upravo i služi.

Aleksandar Trifunović: Patriotizam u šesnaestercu 6yka.com/kolumne/aleksa… via @6yka

@AlexandarT Неки доказ?

Dakle, tačno je i to nije nikakvo otkriće, američkog gosta je moguće dovesti za ozbiljne pare, to je javni podatak. Međutim, kvaka je u tome ko te pare daje. A daje ih, složno i solidarno, Republika Srpska i svi njeni stanovnici. Ti i ja 6yka.com/izdvojeno/fakt…

Na današnji dan od ovog svijeta je pobjegao Branko Ćopić. U svojim pričama izvlačio je najbolje iz ljudi. Sve napisano je na kraju ipak zaključio sa najtačnijom definicijom ovdašnjeg življa-Znam ja nas, jebo ti nas. Ta misao bi nam trebala stajati u pasošu.

Na kritike da su bezosjećajni i sebični, jer neće da se odreknu previsokih nameta i poreza, akciza, konkretno, naša vlast je reagovala. Očekivano. Neće se odreći ničega. Rat u Iranu je lančanim poskupljenjima neplanirano napunio i poboljšao budžet u ovoj izbornoj godini, nisu blesavi da dijele tu radost sa plebsom i kvare si veselje... Možda sam ja nešto pogrešno shvatio, ali stvari zapravo stoje ovako .. Na pun rezervoar od 50 litara, Vlada RS će vam velikodušno vratiti nevjerovatne 3 marke. Ako te papire i račune do nadležne institucije poneseš automobilom, velika je šansa da ćeš potrošiti više goriva samo tražeći parking nego što će sam povrat ikada iznositi. Ipak, to je žrtva koju pravi patriota s osmijehom podnosi za stabilnost budžeta! Što se tiče privrede, njima je namijenjeno čitavih 10% od akcize, odnosno moćna 3 feninga po litri. Zamislite vlasnika transportne firme sa flotom od deset kamiona, on će na kraju mjeseca, nakon cjelokupne birokratske golgote, izvući povrat taman toliki da vozače počasti jednom gajbom mlakog piva. Sporiji je užitak i brže hvata. Ako ova finansijska injekcija ne pokrene domaći privredni zamajac, zaista ne znam šta će. Sve u svemu, ovo je klasičan primjer „Solomonskog rješenja“ u našoj domaćoj izvedbi. Vuk sit, a ovce... pa, ovce poslušno stoje u redu i skupljaju račune.

Napisao sam ovaj tekst filmu One battle after another proslog Oktobra, iste večeri kad sam ga i pogledao u bioskopu, ima i jedna recenica o vecerašnjoj dodijeli Oscara, necu gledati, ali neka ta rečenica ostane kao moja prognoza. ….. Pogledao sam sinoć u kinu film One Battle After Another Paula Thomasa Andersona, oduševljen sam. Tekst koji slijedi napisao sam pod snažnim utiscima odmah nakon filma. Film je predivan, moćan, glumački impresivan do mjere da se rijetko snimaju filmovi s tolikom koncentracijom briljantnih uloga. Ne znam koga da izdvojim, iskusni DiCaprio, Sean Penn, Benicio del Toro, mlade i moćne žene Teyana Taylor i Chase Infiniti... nestvarno uspješna podjela uloga. Kadrovi i režija su vrhunska filmska umjetnost, gotovo svaki kadar mogao bi se uramiti. Akcione scene su snažne, energične, automobili jure, eksplozije ispunjavaju ekran. Sekvence jurnjave kroz živopisne američke pejzaže i strme brdovite puteve samo su jedan od primjera Andersonovog režiserskog majstorstva, kojim se razmeće bez zadrške tokom dva sata i četrdeset pet minuta čiste filmske ekstaze. Film cijelo vrijeme prati instrumentalna muzika koja zvuči kao da je improvizovana na licu mjesta, prateći scenu kao puls, što dodatno pojačava distopijsku atmosferu društva permanentnog sukoba. Taj osjećaj dobija puni smisao tek u dobro ozvučenoj dvorani, što toplo preporučujem, pogledaj film u kinu. Tehnički i glumački, ovo je remek-djelo. Ako Akademija ne okiti Andersona i ekipu Oscarima, to će biti ozbiljan blam. Posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će Hollywood, taj američki i globalni centar moći i uticaja, reagovati na film u prvoj godini novog Trumpovog mandata. Odnos prema One Battle After Another i Oscarima biće najbolji pokazatelj trenutnog raspoloženja. Iako Anderson tvrdi da film nema veze sa sadašnjom Amerikom, više je nego jasno da je futuristička fantazija Thomasa Pynchona u romanu Vineland, po kojem je film snimljen, prepuna toponima nasilne bijele Amerike, mržnje prema migrantima i svemu što odstupa od dominantnog narativa. U središtu filma je Leonardo DiCaprio kao propali revolucionar Bob, luzer koji se tokom filma pretvara u još većeg luzera, do gotovo klovnovskih momenata. Površnom gledaocu to bi moglo djelovati kao parodija Andersonovih ozbiljnih namjera, ali to bi bilo pogrešno. Upravo to što je Bob okružen istim takvim luzerima, revolucionarima bez moći, koje sistem neprestano progoni, a oni i dalje opstaju i ne odustaju, čini srž i najveću poruku filma. Mali ljudi u budućnosti biće suočeni s još većom moći sistema. Društva se ubrzano militarizuju, vojska i policija sve češće sarađuju i zajedno brane poredak, a ne obične ljude kako bi trebalo biti. Obični mali ljudi imaju samo jedan odgovor, subverziju, nepristajanje i međusobnu podršku. Zajedništvo je jedina nada, što film i potencira. Recept je jednostavan: oni su jači, mi smo luzeri, ali nema odustajanja, nikad i ni po koju cijenu. Borba zapravo jedino i tek ima smisla kada više nemaš šta da izgubiš. Sam čin borbe je sloboda i pobjeda istovremeno. Nada postoji, dominantna je poruka koju Anderson šalje ovim filmom. A kad je u najemotivnijoj sceni, na samom kraju filma, Tom Petty zasvirao American Girl, predivnu pjesmu moje mladosti, onu u kojoj pjeva o djevojci koja odbija da prihvati da njen život ne može biti bolji, navrla su mi sjećanja na jedan dragi Petijev koncert koji se neprestano vrtio u našem malom loklanom kafiću, u vremenima kad se svijet činio tako lijep i kao da samo mene čeka. Istopio sam se. Predivan film.

@alexgorki Ja koristim 550 kao bazno, na koje naletim. Razevo prosijavam. Ali su domaca brasna, barem ovdje kod nas u Banjaluci koja kupujem, uglavnom prosjecna

@AlexandarT Bravo! Još da ima u Srbiji da se nađe Eincorn brašno, bio bih srećniji... A o organskom belom da ne pričam... Ja Kulpinovo T500 koristim kao najbolje do sada na našem tržištu. A integralnog ima, Interpak volim. A vi?

Sedam godina kasnije, tesko da moze bolji hljeb od ovog, bijelo i bio integralno brasno.

@BgTashmajdan Sam rad do pola sata, ali se mora u odredjenim satnim razmacima biti prisutan, recimo da u 24h moras da radis pola sata, ali bez preskakanja postupka

@AlexandarT Koliko traje PROCES.....

@vilajemojeime Obicna rerna, gusana posuda

@AlexandarT I za 27 ja ga neću napraviti tako a nije da se ne trudim. Gde se pekao hleb?

@milkamilunovic U obicnoj rerni u gusanoj posudi

@AlexandarT Nije brašno dovoljno, ovo se u običnoj rerni ne može ispeći!

@squirtasica Da!

@AlexandarT Пресек?

Ivo Andrić je počeo pisati ozbiljna književna djela u svojim četrdesetim godinama, kada je u Ženevi i kupio naliv pero sa ove fotografije. Sa njim je napisao većinu svojih najvažnijih rukopisa. Poklonio je ovo pero, kao i cijeli rukopis Na Drini Ćuprija, Muzeju književnosti u Sarajevu u kom sam i fotografisao ovo poklonjeno naliv pero i poruku koju je tom prilikom zabilježio: "Ovo pero sam kupio u Ženevi u jesen 1936 godine. Služio sam se s njim do početka 1945. Sve što sam u tih osam i po godina napisao, pisano je ovim perom. U proleće 1945 godine ono je več bilo tako istrošeno i dotrajalo da sam morao nabaviti novo." Čovjek koji je govorio malo, a pisao mnogo. Jednostavan kao i ovo naliv pero. Čovjek koji nikad nije izgovorio misao koja mu se najčešće pripisuje, o vremenima kad pametni zašute a budale progovore. U ovom vilajetu ga čitaju ili rijetko, ili pogrešno, kao što ga pogrešno i citiraju, i to posebno na današnji dan kad je umro, neki drugi dan kad je dobio Nobela ili je rođen. To nepogrešivo i posthumno najbolje objašnjava zašto je bježao od ljudi kad god je mogao, kao i zašto je kompletan iznos od Nobelove nagrade poklonio za obnovu ovdašnjih biblioteka. Naše je bilo samo da čitamo, a ni to nismo umjeli pa su zaista došla takva vremena da više ni tih Andrićevih poklonjenih knjiga, a ni biblioteka gotovo da nema. A pametni ćute decenijama, i bez Andrićevog izmisljenog citata, dok im se fukare glasno klibere u facu pretvarajuci ovaj vilajet uspješno u srednjovjekovnu kasabu iz njegovih romana.

Aleksandar Trifunović: Dodik zamalo da izgubi, zato je i pobijedio 6yka.com/izdvojeno/alek… via @buka_portal

НЕШТО СТЕ РЕКЛИ !?

Srpski narod se rijetko buni protiv svoje vlasti. Mi smo više voajeri bunta, volimo da gledamo kako to rade drugi. Francuzi, na primjer. Praznik za oči je kad tamošnji seljak istovari tonu svježih govana svoje stoke direktno pred vrata vlade ili gradske kuće. Ili kad prospe rijeke mlijeka po pariskom asfaltu, dok se jedan od najljepših gradova svijeta trese pod nogama očajnih ljudi. Tamo nećete čuti premijera kako pjeni i vrijeđa seljake jer su mu đubretom zasuli pločnik. Niko im ne lijepi etikete da ne vole Francusku zato što traže pravdu. To bi bio skandal, jer istina je suprotna, taj seljak je na ulici upravo zato što voli svoju zemlju i želi da je spasi od idiota koji državom upravljaju. Čak i francuski političar, kakav god bio, zna da je država jaka onoliko koliko su mu pune žitnice i štale. Kad zavlada kriza, Francuz će jesti ono što mu proizvede njegov seljak, jer drugog neće biti. Zato ga čuva kao svetinju, čak i kad mu taj seljak zasmrdi cijelu kancelariju ili Jelisejsku palatu. A kod nas? Mljekari u Republici Srpskoj sedmicama najavljuju proteste. Traže mrvice poboljšanja svog položaja, tek toliko da prežive. Traže minimum zaštite domaće proizvodnje. I šta dobiju? Sedmicu dana ih vlast razvlači po blatu, optužujući ih da ruše Republiku Srpsku. Uz dobri stari koloplet besmislenih riječi koje svaka nesposobna vlast izvuče iz džepa za svakog ko im dirne u fotelju. Na najavu da će traktorima doći pred Vladu, premijer, inače bivši ministar poljoprivrede, im poručuje: "Nećete, majstori, pred Vladu!" U međuvremenu, policija zove organizatore na "informativne razgovore". Zastrašuju ih, medijski ih kasape kao izdajnike. Umjesto da ih saslušaju obazrivo i najpažljivije što mogu, oni im se obraćaju kao nižim bićima, tonom sitnih ucjenjivača. Rezultat tog nenormalnog pritiska nije samo današnja pirova pobjeda vlasti, to je nešto mnogo pogubnije, to je trenutak kad ljudi koji nasi dalje hrane definitivno odustaju. A danas, dok ovo pišem su mnogi već odustali. Istina je da je zgrada Vlade potpuno nevažna gomila betona u poređenju sa jednom dobro obrađenom njivom. To bi svaki činovnik morao znati prije nego što podigne glas na ovo malo seljaka što još nije pobjeglo odavde glavom bez obzira, da voze traktore i kamione po EU. A hoće... Ali naši činovnici vlasti ne umiju ni toliko. Eto tolike su to štetočine...