SSSS

Na današnji dan, 28. ožujka 1992., Alija Izetbegović donio je možda najskuplju i najfatalniju odluku u modernoj povijesti bosanskih Muslimana — povukao je potpis s Carrington–Cutileirovog mirovnog plana (Lisabonski sporazum) i time gurnuo Bosnu i Hercegovinu u pakao rata. Što je bio Carrington–Cutileirov plan Plan su u veljači 1992. predložili lord Carrington i portugalski diplomat José Cutileiro, i predstavljao je realan i izvediv kompromis u izrazito složenom etničkom mozaiku BiH. Njegove ključne stavke bile su: •Decentralizacija: BiH bi ostala unutar postojećih granica kao neovisna i međunarodno priznata država, podijeljena na tri nacionalne jedinice temeljene na etničkom principu •Teritorijalna raspodjela: Bošnjaci bi dobili 44% teritorija (52 općine), Srbi 44% (37 općina), Hrvati 12% (20 općina) •Konstitutivnost: Svaka od tri zajednice imala bi pravo na samoupravu, dok bi središnja vlast zadržala ovlasti nad vanjskom politikom i obranom •Europski put: Plan je BiH nudio konkretnu perspektivu europskih integracija Što je ključno — sporazum su 18. ožujka 1992. inicijalno prihvatili vođe svih triju strana: Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban. Alijina fatalna ambicija: unitarna država po svaku cijenu Samo deset dana nakon potpisivanja, Izetbegović je povukao potpis. Razlog? Nezadovoljstvo. Ne nedovoljnom zaštitom Bošnjaka, ne ugrozom njihove egzistencije — već osobnom vizijom unitarne, centralizirane Bosne u kojoj bi demografska većina Bošnjaka osigurala dominantnu političku poziciju. Plan koji je nudio ravnopravnost triju naroda jednostavno mu nije odgovarao. Pritom ga je u toj odluci ohrabrio američki veleposlanik Warren Zimmermann, koji mu je navodno obećao međunarodno priznanje BiH kao unitarne države bez unutarnjih podjela — obećanje koje se pokazalo kao prazna diplomatska laž s krvavim posljedicama. Sam Cutileiro je godinama kasnije potvrdio da je Zimmermanov razgovor s Izetbegovićem bio presudan faktor. Pitanje koje se mora postaviti Ono što slijedi nakon ove odluke poznato je svima: gotovo četiri godine rata, od 100.000 do 200.000 poginulih, milijun i pol raseljenih, Srebrenica, Sarajevska opsada, etnička čišćenja na svim stranama. Bosanski Muslimani platili su nesrazmjerno visoku cijenu u krvi. I što su dobili? Daytonskim sporazumom iz 1995. BiH je podijeljena na dva entiteta — Republiku Srpsku s 49% teritorija i Federaciju BiH s 51%, pri čemu Bošnjaci dijele Federaciju s Hrvatima. Država je funkcionalno paralizirana, etnički podijeljena dublje nego ikad, a europski put ostaje daleka perspektiva. Drugim riječima, Bošnjaci su 1995. dobili manje nego što im je ponuđeno 1992. — i to tek nakon što su prošli kroz jedan od najkrvavijih sukoba u Europi od Drugog svjetskog rata. Legitimno je — i nužno — postaviti pitanje: je li unitarna ambicija jednog čovjeka vrijedila toliko bošnjačke krvi? Je li Alija Izetbegović, odbijajući kompromis koji je osiguravao 44% teritorija i konstitutivni status bez ijednog metka, narod koji je htio zaštititi zapravo gurnuo u najveću tragediju u njegovoj modernoj povijesti? Povlačenje potpisa 28. ožujka 1992. nije bila hrabra odluka — bila je kockanje s tuđim životima. I kocka se pokazala kobnom.